Kategorija: Ego

5 Pitanja kako bi razbili koncept Vremena

 

Rođenje vremena

Vrijeme je početno konstruirano kako bi nam pomoglo i popravilo kvalitetu života, omogućavajući društvu da funkcionira ispravno i podržavajući njegovu stabilnost. Pomoću vremena u mogućnosti smo mjeriti događaje, kontemplirati o prirodi postojanja i čak predvidjeti budućnost.

No, za neke, vrijeme je postalo psihološki zatvor. Ako ne i za svakog čovjeka na planeti.

Dali smo život vremenu, ali sada se ponašamo kao da je vrijeme dalo život nama. Nadalje, vjerujemo da će nas natjerati da izađemo iz života jednog dana kada umremo. Vrijeme je moćan i opasan koncept kada se promatra kao tako osoban pojam, jer kada se gleda iz polazne točke osobe koja je snažno identificirana s vremenom, možemo vidjeti da je vrijeme zapravo sve što ta osoba ima te da joj oblikuje cijeli život.

 

Kako bi razbili taj obrazac razmišljanja, otići ćemo  duboko u razumijevanje koliko je vrijeme krhak koncept. To ćemo učiniti pokušajem odgovaranja na 5 fundamentalnih pitanja.

 

1. Gdje živi sadašnjost?

Osoba koju smo maloprije spomenuli osjeća se vezanom za vrijeme iz razloga što smatra da vrijeme tvori njenu prošlost i budućnost. Na kraju se to uglavnom svodi na problem izbjegavanja odgovornosti za sadašnji trenutak, zajedno s nezadovoljstvom oko toga što se događa u tom trenutku. Kada vjerujemo da prošlost utječe na sadašnjost, vrlo se lako uključiti u igru žrtve. Tada možemo kriviti prošlost, zapeti na jednom mjestu ili osjećati grižnju i tugu zbog toga. Drugim riječima, držati se prošlosti i osjećati se ugroženo zbog vjerovanja da je sadašnjost rezultat prošlih iskustava.

No, prošlost ne mora nužno predstavljati ili biti direktno povezana sa sadašnjošću.

Svaka situacija koja se ikad odvila postojala je točno u sadašnjem trenutku, nikad u prošlom. Radi se o tome da smo upoznali vrijeme primarno kao linearno svojstvo svemira, što je u jednu ruku varljivo. Ne kažem da ne postoji uzročnost, ali kažem da ne uočavamo cikličnu prirodu vremena, osim kada možda uđemo u sfere filozofskih diskusija.

2. Jesmo li samo iskra života?

Kako sam spomenuo, u stvarnosti, kada se bavimo svakodnevnim situacijama i općenitim osjećajem postojanja – vrijeme se čini linearno. Naš osjećaj stvarnosti je duboko ukorijenjen u prošlosti jer je prošlost upravo ta koja nas je dovela u sadašnjost. Zbog linearnog toka vremena smrt smatramo užasavajućim iskustvom zbog toga što bi moglo biti zadnje. Naravno da se tada osjećamo gotovo nebitno, nakon svega – čini se se da smo ništa u usporedbi s vremenom u kojem svemir postoji. U tom smislu, mi smo ništa do iskre svijetla koja je skoro prošla neopaženo te je zaboravljena u sljedećemo trenutku.

Umjesto da gledamo vrijeme kao linearno, ako razmotrimo i zabavimo ideju da se život obnavlja kroz različite forme i inkarnira više od jednog puta, kontinuirano se ponavljajući – onda shvatimo da ne postoji nešto kao početak i kraj jer srž života uvijek ostaje. Unatoč dezintegraciji same forme.
Ovakvo razmišljanje pokreće transformaciju u osobi jer postaje jasno da je sadašnji trenutak sve što postoji, i da se sve događa upravo sada. Na taj način vidimo da sadašnjost uvijek utječe na sadašnjost te da je prošlost nepostojeća.

Perspektiva je stvarno bitna

Možeš reći da je ovo samo igra riječima, ali zapravo predstavlja prirodniji način gledanja na stvari. Svako vjerovanje koje implicitno predaje moć vremenu jest strogo i zaostalo u prirodi. Život je u konstantnom flow-u, kretanju, stoga držanje za bilo koju situaciju iz prošlosti dokazuje koliko se zavaravamo. Stvarno ne postoji ništa za što se možemo držati. Rekreiranje i ponovno vizualiziranje događaja u našim glavama ne čini događaj stvarnim, stoga je naš čin prisjećanja nečega što nam se dogodilo samo slaba reprezentacija.

Ne vidimo ovo kao istinito, ali ne postoji način da se prisjetimo nečega bez da to izobličimo na neki način. Utječemo na prošlost  kroz oči sadašnjeg trenutka na mnogo načina i zbog toga logično je zaključiti da zapravo sadašnjost utječe na prošlost, a ne obrnuto.

Naša obrnuta perspektiva ne bi bila takav problem da nam ne uzrokuje toliko patnje koliko uzrokuje. Stoga, ako stvarno razumijemo vezu između prošlosti i sadašnjosti, onda možemo početi uzimati odgovornost za sadašnji trenutak shvaćanjem da se on događa uvijek.

3. Živi li sreća u budućnosti?

U drugu ruku, istu moć dajemo i budućnosti. Pošto nam prošlost ne može donijeti ono što stvarno želimo, počinjemo gravitirati prema budućnosti. Ljudi često projiciraju prema budućnosti kako bi pobjegli od prošlosti. Kako ne uspijevamo naći sreću u prošlosti, naša ideja sreće i bivanja u stanju mira je nešto što je neizbježno povezano s budućnošću.

Bilo da želiš novi auto, kuću, život, karakterne osobine, spiritualno buđenje ili nešto potpuno drukčije – svodi se na isto jer sve to postoji zbog naše mogućnosti da zamislimo budućnosti, te nisu ništa drugo nego ekstenzije sadašnjeg trenutka u kojem se zapravo uvijek odvijaju. Zbog toga odgađamo našu sreću do neke točke kasnije. U našoj nemogućnosti da vjerujemo životu te se prepustimo, konstruirali smo zamku za sebe same u koju neprestano padamo kroz cijeli naš život, ne shvaćajući da zamka postoji samo zato što smo ju sami kreirali.

 

Odgojeni smo tako da vjerujemo da nas uvijek nešto bolje čeka u budućnosti te završimo naganjajući stvari za koje smatramo da će nam donijeti što želimo, apsolutno zanemarujući sadašnji trenutak. Zavaravamo se kroz cijelo naše postojanje, uvijek smatrajući da postoji nešto drugo što moramo dohvatiti. Nismo  zavirili dovoljno duboko da shvatimo kako je ovakva projekcija u budućnost jednaka uskraćivanju sreće sebi samima te je zbog toga uzrok našeg nezadovoljstva životom.

4. Otkuda dolazi želja da budemo u miru sa sobom?

Iz manjka.

Vrlo je očito, ali, otkuda ovaj osjećaj manjka dolazi? Manjak može postojati samo ako sami podržavamo njegovu ideju.

Sami smo sebi prepreka. Ovjekovječili smo manjak bespomoćno ga pokušavajući izbjeći, pobjeći od njega. Simultano bježimo od njega dok naganjamo obilje. To je prava igra zavaravanja.

Natjeravanje obilja implicira da se ne percipiramo kao puni obilja. Naš sustav vjerovanja je strukturiran na takav način da podsvjesno ugrađujemo manjak kao esencijalni dio onoga tko jesmo. Izjednačili smo čisto stanje postojanja s osjećajem manjka, kao da nam nešto nedostaje.

5. Zašto trčimo za uspjehom?

Znaš li uopće za čime trčiš? Je li to osjećaj? Nešto materijalno? Možda nešto duhovno? Ako odeš dovoljno duboko, vidjet ćeš da je ono za što radiš u osnovi projekcija manjka. Ako to uvidiš shvatit ćeš da ne postoji ništa što možeš napraviti da se promijeniš i poboljšaš iz razloga što umom identificirani “ja” koji zahtijeva poboljšanje – ne postoji.

On je ništa drugo do skupina misli o sebi te kao misaona forma nema sposobnost poboljšanja sebe. Dok god vjeruješ da si osoba koju si izgradio u svojoj glavi, ishodišni duboko zakopani osjećaj će biti da nisi dovoljno dobar.

Konačni odgovor je…

Već si tamo

Praviti se da “biti potpun nije implicitno našoj prirodi” je slično kao da se ptica pretvara cijeli život da nema krila iz razloga što je ptici rečeno da krila nisu prihvatljiva.

U ovom procesu socijalizacije odbacili smo neprihvatljive aspekte samih sebe. Stoga je u svakom od nas Neprihvaćen “ja”. Vrag. Ali, odbačeni nije otišao nigdje. Ustvari, uvijek je ovdje, samo ga izbjegavamo praveći se da nije.

Iz razloga što smo tako uvjereni da će nas potpuno i bezuvjetno bivanje sa samima sobom – ubiti, učinit ćemo bilo što i sve moguće da to izbjegnemo. U osnovi živimo u svijetu bijega, dok je skoro sve što radimo refleksija – ne  onoga što želimo i za čim žudimo – već upravo suprotno – onoga što je neželjeno.

Da sažmemo…

…apsolutno je potrebno da s vremena na vrijeme prestanemo razmišljati i dopustimo dubljoj, objektivnoj razini svjesnosti da ispliva na površinu.

Vrijeme je da postepeno prijeđemo s konceptualizirane realnosti na onu koju ćemo iskusiti onakvu kakva jest – u sadašnjem trenutku.

 

Jesmo li uvjetovani ne voljeti se?

Vrijeme čitanja: 7 minuta

Kako započeti temu samopoštovanja i voljenja samih sebe?

Očigledno je da je od iznimne važnosti i bez da pišem razloge. Nije mi u cilju pisati dosadne duge članke koji će inspirirati jednu osobu od vas sto koja će shareati članak i pomisliti kako ima smisla. Što je onda moj cilj? S jedne strane nemam ga. Odlučio sam pisati bez očekivanja, bez pretpostavki, bez planiranja. Naravno da bih htio da sinkronizira s vama i natjera vas na ozbiljne korake koji će dovesti u konačnici do razvijene ljubavi prema sebi. Naravno da bih htio da se povede diskusija i napokon priča o idejama i iskustvima kako se približiti tome, ali svjestan sam da u ovom hypersvijetu nemamo vremena ni za ozbiljnu kritiku, kamoli raspravu. Naravno da bih htio osvijestiti ljude da je ovo upravo liječenje uzroka većine problema. Da shvate koliko se toga mijenja kada se poštovanje prema sebi samima primjeni u praksi. Kada naučimo reći NE u pravo vrijeme, DA u pravo vrijeme, NIKAD VIŠE u pravo vrijeme.

Pišem ono s čim sam sinkroniziram i čija logika me toliko lupa po glavi da moram podijeliti glavobolju. Ispričavam se unaprijed. Nekako imam osjećaj ako ju podijelim sa što više vas, ona mora nestati… a kad nešto nestane, uvijek nešto novo nastane. Život ne ide bez smrti, udah ne ide bez izdaha.

Ponavljam pitanje – što je onda moj cilj?
S druge strane cilj je sebičan. Pišem da sam sebe osvijestim i prisjetim se što sam naučio o tome te ponovno počnem koristiti. Ali istovremeno, dio mene želi još vidjeti da svijet nije umro od konstantnog predoziranja webom i da postoji nada da grupa ljudi počne mijenjati sebe na bolje. A ova platforma, trenutno je jedino što imam. Dio mene želi vidjeti da je nekome stalo još do sebe, da se trgne, poludi, vrisne, pokaže tu f*cking emociju po kojoj smo poznati kao živa bića. Jer ne vidim ništa živog u ljudima već dugo. Vidim u egu, ne u njima. A ega mi je i preko glave (otud glavobolja).

Ok, da, imam očekivanja… očito. Posljedica bivanja čovjekom, i to onim nesavršenim. Zaboravite na savršenstvo, ne postoji. Da postoji ništa ne bi imalo više smisla. Kad dosegneš savršenstvo, što onda? Što ima više za mijenjati, na čemu raditi, kako se izazvati? To je nedostižan koncept i upravo je zato savršen. No, samo zato što je nešto nedostižno, ne znači da tome ne treba težiti. Bez biranja pravog smjera, a to je onaj koji je u skladu s emocijama koje ti dižu vibraciju, nema napretka. Pa, ono o čemu ću pisati ovdje je zašto i kako težiti toj nedostižnosti.

Prvo što želim razjasniti jest da moj mozak funkcionira uvijek na traženju uzroka. Nije me briga za rješavanje simptoma koliko god lijek dobro zvuči. Tražim korijen. Tražim zadnji centimetar korijena. Smatram da u osnovi postoji svega par stvari na kojima treba raditi da bi riješili bilo koji problem u životu. Da, rekao sam bilo koji. Rješenje problema je upravo zbog toga naizgled nepovezano s problemom, odnosno vrlo daleko od njega. Upravo to je razlog zašto se ljudi ne bave njime – čini se da će trebati vječnost da se napokon rješenje i problem suoče licem u lice. …ne shvaćajući da bavljenje uzrokom rješava više od jednog problema. Transformira cijeli život i diže nas na razinu s koje uočavamo kako su prethodni problemi bili sprdnja. I nevjerojatnim će se činiti da smo se toliko njima zamarali.

Slično je s našim tijelom. Ono je samoizlječivo, jedino mu trebate za to pružiti odgovarajuće uvjete. Ali, kada liječi – liječi sve. Ima svoje prioritete, ali liječi se cijelo, ne fokusira se na jednu bolest pa zatim stane. Princip liječenja je gotovo uvijek usporediv s našom psihološkim problemima. Kada se fokusira na uzrok, rješava se sve, ne samo tvoja trema pred ljudima ili strah od dizala. Nisi stroj kojem se zamjene dijelovi, cjelina si čiji dijelovi konstantno međusobno komuniciraju i potpomažu si kako bi te održali u optimalnom stanju.

Hoću li ikada početi pričati o samopoštovanju? Hoću, ali ovo nije bio uvod. Ovo su bile prvi koraci. Osvješćivanje je jedan od tih korijena do kojih je došla voda. Bez tog procesa nema ničega. Ono dolazi prije ili netom poslije emocije koja se javlja unutar nas kao potres koji će preliti onu kap na vrhu čaše.

 

Zašto je toliko teško voljeti sebe?

Nije vaša krivica. Uvjetovani smo kroz život tako. Ne samo okolinom već čak i odgojem od roditelja, iako nisu imali takve namjere. Ljudi rade najbolje što znaju, a znaju ono što su naučili od drugih te uzročno-posljedičnih situacija u svom životu. Tijekom odrastanja učili smo da neki postupci podrazumijevaju da se ponašamo „dobro“ iliti u skladu s tuđim željama, a neki postupci nas čine „lošima“. Kroz sustav nagrađivanja i kažnjavanja  pokušali smo izgraditi sebe kao osobu, istovremeno ostavljajući tragove konfuzije i manje vrijednosti zbog neodgovorenih pitanja na naše „loše“ postupke. U mnogim situacijama ljubav prema našim bližnjima je bila predstavljana kao bezuvjetna, najvažnija ili čak jedina bitna – dok se prakticiralo sve suprotno od toga.

Unatoč svim negativnim emocijama i nelagodi, očekivalo se da razina ljubavi i poštovanja bude uvijek na vrhu jer je obitelj – obitelj. Takve situacije čine nas izgubljenima jer svijet koji vidimo nije u skladu sa svijetom u koji nas drugi uvjeravaju da je stvaran. Posljedica toga je da počinjemo sumnjati u riječi i emocije te ih odjednom gledamo kao lažne. To izaziva prvotno veliku količinu frustracije jer nam nije dozvoljeno izraziti se kako osjećamo, a kasnije jednostavno odustanemo od uvjeravanja i stvaramo uloge koje odgovaraju drugima, ali najmanje nama. Sami se osjećamo lažnima jer ne živimo u skladu sa sustavom uvjerenja koji su iskonski u nama.

 

Kada odrastemo toliko smo već uvjetovani da princip nagrađivanja i kažnjavanja primjenjujemo na samima sebi. Jedan od načina kažnjavanja je uskraćivanje prilika zbog vjerovanja da nismo dovoljno dobri da ih ostvarimo do kraja ionako. Drugi je nepoštovanje samih sebe zbog čega dozvoljavamo drugima da nas ne poštuju. Miguel Ruiz kaže  da je granica zloupotrebe samih sebe upravo ista granica koju ćemo snositi od nekoga drugoga. Ako smatramo da nas netko zlostavlja manje nego što vjerujemo da zaslužujemo, dopustit ćemo (ili oprostiti) to zlostavljanje. Upravo zato je samopoštovanje i stavljanje sebe na prvo mjesto od ključne važnosti. Imamo potrebu da nas drugi poštuju i vole, a sami sebe ne volimo. Time tražimo ljubav kroz druge osobe kako bi nas nadopunile, ne shvaćajući koliko ljubavi imamo u sebi te istovremeno ocjenjujući i sumnjajući u razinu ljubavi od drugih. Čini se gotovo nemoguće da nas netko može voljeti te imamo potrebu to stalno preispitivati. Zbog toga se nikad ne prepuštamo ljubavi u potpunosti te ju ne proživljavamo kako bi istinski ona trebala biti proživljavana.

“Ljubav ne moramo opravdavati; ona postoji ili ne postoji.”

 

Što se događa kada razvijemo apsolutno poštovanje i ljubav prema sebi?

Prvo moramo razjasniti da ovdje ne govorimo o klasičnoj narcisoidnosti. Govorimo o ljubavi u pravom smislu riječi, a to je ona bez ega. Bilo u nama ili u našem odnosu s drugima. Ljubav se može proživljavati kroz razne emocije i na razne načine, ali u osnovi ona je motivirajuća i inspirirajuća. Sve ostalo, što je danas najčešće nažalost, jest oblik ega – posesivnost, potreba zbog osjećaja nepotpunosti, ovisnost… i kao takvo neodrživo. Ako ne dolazi do rasta ljudi u odnosu, onda se vrlo vjerojatno radi o obliku ega ili nepoštovanja (samih sebe).
Kada razvijemo poštovanje prema sebi koje ima ljubav kao bazu, onda nemamo razloga ne vjerovati da smo za nešto sposobni, onda ne dopuštamo da itko gazi po nama, bilo da se radi o stajanju na prste ili bacanju klavira na nas. U svakom trenu se osjećamo potpuni i time uklanjamo strah te si povećavamo šanse da privučemo što želimo, odnosno trebamo za daljnji rast. Rast intenzivira osjećaj sreće, a problemi iz osnove sreće postaju samo izazovi s kojima se lako hvatamo u koštac jer uviđamo da su manji nego što bi nas naš ego uvjerio.

U konačnici, sreća jest sve što tražimo. Ono što u osnovi cijeli život ganjamo jest osjećaj. Svaki osjećaj smo sposobni stvoriti u svakom trenutku. Oni su projekcija naše svjesnosti i čemu pridajemo fokus u toj svjesnosti. Kako bi život bio interesantniji postavljamo si razne ciljeve te vjerujemo da ćemo neku „potpunu sreću“ postići nakon ostvarenja tih ciljeva. Upravo ti ciljevi uvjetuju naš rast te su zbog toga oni dobri. Ali, problem leži u tome što smo zamijenili mjesta uzroku i posljedici. Sreću ne bi trebali tražiti iza ciljeva, već ju osvijestiti. Ona se skriva iza fokusa. A jedini način da ju nađete je da se fokusirate na sebe, odnosno u sebe. Kažu da za sreću nije potrebno ništa i ništa nije bliže istini. Smatramo da ju ne možemo stvoriti jer vjerujemo da ju nekako moramo stvoriti, dok ona leži samo iza fokusa. Fokusa oslobođenog misli koje stvaraju strah, pretpostavke i predrasude. Oslobođena je očekivanja, želje, potrebe.

Umjesto da ju očekujemo iza cilja, ako ju osvijestimo u sebi, ona će postati uzrok za sve daljnje uspjehe, a ne posljedica mukotrpnog rada do ciljeva. Sa srećom kao osnovom, problemi lako postaju izazovi, strah se transformira u uzbuđenje zbog novog iskustva, a ljubav se oslobađa potrebe i uvjeta.

 

Easier said than done.

Kao i uvijek. Ovakve stvari je uvijek potrebno opravdavati od cinizma. Ne vidjevši da upravo postupak micanja od cinizma uvjetuje jednostavan postupak prebacivanja fokusa, odnosno osvješćivanja. Ovo nije riječ s kojom se želim razbacivati. Osvješćivanje nečega jest proces koji možemo kontrolirati, za razliku od većine emocija, situacija i ljudi. Ono je prvi korak ka rastu, ali mora postojati želja za time. Ako ne postoji stvarna, istinska želja onda sve vježbe svijeta koje ovdje mogu navesti vam neće pomoći. Upravo zato i ne pišem o svim tim vježbama. Odlazim na uzrok, ne bavim se simptomima jer lijekove možete naći u puno drugih članaka – od meditacije do vizualizacije, mantranja, zahvalnosti, pomaganja, istraživanja, riskiranja, mijenjanja navika… Postoji ogroman broj alata i svi vam mogu biti korisni da dođete do kapi koja će se uliti u čašu – postupka osvješćivanja. Koja će kaos pretvoriti u red, poremetiti zakone entropije.

Nisam ni blizu rekao sve što sam htio i što smatram da je važno, ali rekao sam što je izašlo iz ovog procesa inspiracije. Zasada dovoljno. Nemojte mi vjerovati ili opovrgnite sve, nije mi bitno. Pozivam vas da isprobate jer kako klišejski kažu – nemate ništa za izgubiti, ali sve za dobiti. Ovako sam bar ja sebe uvjetovao, možda je vama potreban drukčiji put, ne znam. Ja samo pišem… jer tu se osjećam bez uloge, bez slojeva sumnje, sa sobom.

meditate

Prestani meditirati, fokusiraj se!

Meditacija je nešto što je uvelike krivo shvaćeno u našem društvu danas. Smatra se alatom u svrhu opuštanja, smanjenja anksioznosti ili stresa, postizanja osjećaja energičnosti i slično. Koristimo meditaciju kao sredstvo do cilja. Kategorizirali smo ju kao još nešto što moramo obaviti. Da se razumijemo, ne postoji ništa loše u tome da ju koristimo kao instrument za postizanje cilja, ali problem leži u tome da zbog toga ne vidimo širu sliku o tome što ova praksa može ponuditi. Ne vidimo potencijal koji ima i s kojim može transformirati naše živote, te nam ponuditi uvid u različite perspektive koje su bliže istini o tome kako stvarnost funkcionira u odnosu na naše trenutne, iskrivljene projekcije.

meditate

Štoviše, približava nas istini o nama samima iz razloga što fundamentalno meditacija  predstavlja skidanje slojeva iluzornih stanja u kojima živimo. Umjesto da  ju sagledavamo  kao sredstvo za postizanje nečega – čak i  samosvjesnosti – trebali bi rađe odustati od ideje da ju koristimo za postizanje ičega, već ju smatrati procesom postepene dezintegracije samih sebe. Ono što smatramo da smo mi sami je u osnovi ego zarobljen unutar naše kože. Drugim riječima, gulimo slojeve našeg ega i s njim sve iluzorne percepcije koje smo projektirali na svoj svemir. Najefikasniji meditatori su oni koji ne etiketiraju meditaciju kao radnju te ne pokušavaju postići nešto pomoću nje. Nema toga što možemo dobiti meditacijom  jer bi to značilo da dodaješ nešto sebi, da se na neki način poboljšavaš.

Meditacija nije samo-poboljšavanje. Ona je samo-osvješčivanje, ali samo tada kada ne razmišljaš o njoj u pojmovima postizanja samosvjesnosti jer se moraš pomiriti s istinom kroz prepoznavanje što jest, ne kroz postizanje ili težnju. Prava istina je nešto što je (od)uvijek spremljeno unutar i izvan, samo je na nama da ju (ponovo) otkrijemo. Otkriće neke nove vrste životinje ne znači da ta životinja prije nije postojala, stoga zapravo se ni ne radi o “novoj” vrsti životinje jer je postojala već neko vrijeme, samo je mi nismo bili svjesni.

Isto vrijedi za samo-svjesnost. Ono nije tu da ga se dosegne, tu je da ga se otkrije u pravom smislu te riječi. Jedna od najvećih zabluda je da je istina o tome tko smo zaista zakopana duboko ispod slojeva i slojeva društvenog uvjetovanja –  te ju je zbog toga teško pronaći. Ali, upravo je suprotno – istina nam je pred nosom cijelo vrijeme, čeka biti otkrivena. Štoviše, istina o našoj prirodi je nešto najjednostavnije za otkriti, ali biti jednostavan je jedna od najtežih stvari, zar ne? Upravo zato jer je najjednostavnije stanje ono koje podrazumijeva samo postojanje, lišeno truda i akcije. Ali mi smo navikli raditi i previše pa je zbog toga teško jasno vidjeti kako stoje stvari.

Možeš probati ne raditi išta samo na trenutak i ono što ćeš shvatiti jest da je za to potreban trud. Još je uvijek osjećaj truda uključen koji implicira da postoji želja da ne radiš išta. Čisto stanje bića možemo doseći samo ako otpustimo sve naše emocije, tjelesne senzacije, mentalne slike, komentare – tada percepcije svega izvan nas nastavljaju same bez naše interferencije. Ti si ovdje samo kao promatrač/ica koji/a svjedoči onome što se događa. Bez mentalne potrage za ičim, bez težnje prema nečemu. Jednostavno jesi. Ovo je jedan od fundamentalnih oblika meditacije i koristi se kako bi nam pomogao u odvajanju od našeg uma i ega.

Samim time da smo svjesni trenutka – samim bivanjem možemo doći do boljeg razumijevanja kako naš um zapravo funkcionira. Ono što vrlo brzo osvijestimo kada se posvetimo ovakvoj praksi meditacije jest koliki je kreator kaotičnosti zapravo naš um. Koliko je nepotrebno pre-aktivan. Smatramo da smo poprilično zdravi (normalni), ali kada bi mogli poslušati audio snimku svog unutarnjeg dijaloga samo na par sati shvatili bi brzo koliko je to daleko od istine. Naš um je disfunkcionalan upravo zato jer miješamo riječi, koje su samo tumačenje stvarnosti, sa samom stvarnosti.

Ne postoji uspjeh, osim u umu. Ne postoji osuda, osim u umu.
Ne postoji iščekivanje, osim u umu. Isto tako, ne postoji JA, osim u umu.

Ne možeš naći sve te stvari, ne možeš ih popiti, opipati, osjetiti. Jednostavno jer su koncepti. Ali onda kažeš:

 

“Da, ali stvarno mogu osjetiti sebe, jer znam da postojim!

Ovaj osjećaj našeg JA je prisutan zbog činjenice što u pozadini našeg uma stoji uporan osjećaj nelagode prema sebi samima. Postoji osjećaj u kojem Ja jednostavno nisam dovoljan. Duboka potreba za slobodom i iskustvom nečega većeg od nas su ukorijenjeni u svakom čovjeku. Te dvije stvari su zapravo jednake zbog toga što, da bi pojedinac stvarno bio slobodan, on zaista mora iskusiti nešto što je veće od njega. To iskustvo je iskustvo samo-osvješćivanja. Možemo uočiti da shvaćanje tko zaista jesmo nema ništa s nama i ima sve povezano s nečim većim od nas. Ovdje leži realizacija da smo istovremeno u sebi i izvan sebe jer na kraju ne postoji separacija. Ovisimo o vanjskom svijetu jednako kao što i vanjski svijet ovisi o nama. Ne bismo mogli postojati bez njega jer on implicira iskustvo u obliku postojanja.

Nismo sposobni zamisliti život bez potrebe za vanjskim svijetom, za pozadinom, jer nismo sposobni zaista zamisliti ne-iskustvo. Da ne postoji oblik života koji je u ulozi promatrača, svemir ne bi imao nekog smisla. Nitko ne bi promatrao svemir i bio zapanjen njegovim zvijezdanim nebom i dnevnim suncem. Osjećati i znati u sebi da je odvojenost iluzija jer su vanjština i unutrašnjost međusobno ovisni – upravo predstavlja realizaciju naše prave prirode. Prestajemo se gledati limitiranima i vezanima za svoje tijelo. Važno je istaknuti da to nema nikakve veze s našim racionalnim umom jer je samo-svjesnost čisto iskustvena. Dakle, od najveće je važnosti da postanemo promatrači uma, to je jedini način kako se možemo odvojiti od njega. Također, ne bismo smjeli pokušavati zaustaviti tok naših misli s tom namjerom jer bismo se samo upustili u bitku koju ne možemo dobiti.

Ne možeš se boriti mišlju protiv misli, ne-postojećim protiv ne-postojećeg.

Ako posvetimo vrijeme meditaciji i promatramo naš tok misli, naš um će postepeno postajati sve tiši sam od sebe jer neće postojati svjesna ili podsvjesna interakcija s mislima. Samo tada možemo početi koristiti naš um kako nam je od najveće koristi. Meditacija ne podrazumijeva nužno sjedeću meditaciju. Ona je, u širem smislu, način života. Vježbaj biti prisutan u svakome trenutku na način da ne postavljaš etikete ili osuđuješ što se događa izvan tebe, jer si ti istovremeno vanjština. Kada odbacuješ vanjštinu zapravo neizbježno odbacuješ sebe na nekoj razini.

Ne budi strog/a prema sebi, pojednostavi sve preusmjerenjem svoje pažnje na sadašnji trenutak. Meditacija čuva prostor za sadašnji trenutak jer ona podrazumijeva sadašnji trenutak.  Dublja dimenzija tebe u tebi već zna sve ovo, sve što moraš je dopustiti joj da se pokaže, na način da joj se makneš s puta.
Da se makneš sam/a sebi s puta.