Kategorija: Kratka priča

Nazdravlje, Cirkusanti!

Sakrila se iza vjeđa, uvjerena da je pobjegla od svijeta. U daljini je čula njihovo odbrojavanje… 8, 7, 6… to glupavo očekivanje da će se nešto promijeniti odzvanjalo je u njihovim glasnicama…5,4,3… mrzila je tu naivnost, to glumatanje, svake godine isto….2,1…

Sretna…! Nova…! Go…

Zašto sve te izjave zvuče tako prazno?
Koristimo li ih previše ili smo zaboravili osjećati?
Znala je podsvjesno da odgovor leži u tome što svi ostaju na riječima te su ovi cirkusi zabavni samo cirkusantima. Publika je oglušila, otupjela. Ljubav je isklesana u ravnodušnost neopreznim udarcima, malo-pomalo.

Kakav je to cirkus gdje je glavna točka predstava o lažima!? Klauni koji žele biti gimnastičari, a ostaju klauni. Žongleri koji žele biti krotitelji, a ostaju žongleri. Njen aplauz otišao je samo pantomimičarima, iskrenima, zarobljenima unutar svoja 4 imaginarna zida. Tužni, nesvjesni da nema pomaka dok ne smisle novi scenarij. Dok ne nacrtaju prozor svojim rukavicama i puste svježi zrak.

Jedino njihove izjave uvijek zvuče iskreno. Njihovi izrazi lica govore sve.

Oni ne mare za sekunde i lažne urlike. Ako žele znati koliko je sati, moraju nacrtati vrijeme. Uviđaju polako da su odgovori u našoj kreativnoj tišini. Da je stvarnost samo film čiji smo žanr sami odabrali, a koji gledamo ispočetka i ispočetka i ispočetka… Čekajući da nas kraj napokon motivira. Što ga više gledamo to nam manje znači.

Slijepi na činjenicu da promjena žanra mijenja pogled.  Da dok god biramo žanr prema raspoloženju, uvijek ćemo gledati isto. Sve ostalo će se činiti kao cirkus.

Otvorila je oči, ustala se i s čašom prišla cirkusantima. Njena nacrtana suza kapnula je u čašu. Nazdravila je glasno i podigla čašu u zrak. Kucnuli su se i scena se razbila u milijune oštrih dijelova. Cirkus je nestao, ostala je samo ona i maleni prozor. Pustila je svježi zrak.