Kategorija: Vrijeme

Balkon i sve moje frustracije

Frustracije su me dovele tu gdje jesam. S vremenom sam ih naučio voljeti.
Naučio sam i da je teško voljeti frustracije kada ih ne možeš transformirati u nešto.
Dok sam bio klinac njihov trigger bio je balkon u zgradi od 4 stana.

Dopustite da objasnim.

Kao i mnogi danas, dijete sam rastavljenih roditelja. Iako me ta činjenica većinu djetinjstva opsjedala kao vrag na ramenima, danas shvaćam da nije uopće toliko bitna. No, zašto to spominjem? Da bih objasnio kako sam postao to što jesam, moramo se vratiti u djetinjstvo i dati malo konteksta.

Tijekom osnovne i srednje škole moj život se svodio na to da jedan tjedan živim kod oca, a drugi kod majke. Sjećanja na subote u kojima sam teglio sve osnovnoškolske knjige, papuče, dio odjeće te neko vrijeme synthesyizer veći (i skoro teži) od mene – me još uvijek prate. Kao neki svjetski putnik koji ne pripada nigdje i pripada svugdje istovremeno. Svaki tjedan sam se odcijepio od svojih prijatelja da bih došao kod tate, u stan na drugi kat zgrade, u mjestu gdje sam većinu vremena imao nula prijatelja i par nasilnika. Tu u priču ulazi ovaj divni balkon iz naslova.

Kada ste kao dijete ograničeni na jedan prostor, koliko god on bio velik, ukoliko niste imali društvo – činio se kao zatvor. Nisu sva djeca takva, naravno… ali ja sam tek trebao naučiti biti jedan od tih drugih. Moj zatvor je imao i rešetke. Kroz te rešetke staromodnog, praznog balkona gledao sam godinama. Uvijek ista slika, uvijek isto polje, iste biljke, isti ljudi. Kao da je vrijeme stalo. I jest. Danas ono još uvijek stoji, tek se poneko novo cvijeće rascvalo.

Tada sam naučio što je to dosada i svjesno upoznao svoje prve frustracije. Frustracija time da ne mogu provoditi vrijeme sa svojim prijateljima te da ne znam što raditi postepeno mi je smanjivala opseg mašte i dječačke kreativnosti. Vrlo brzo, i još premlad, počeo sam racionalizirati situacije oko sebe i upuštati se u nezadovoljstvo svojim, a i tuđim životima. Ovaj kontekst se odnosi na vrijeme prije puberteta i svih drama koje pubertet nosi sa sobom kada nam se čini da su svi naši problemi najveći i najvažniji na svijetu. Ovaj kontekst rađao je osjećaj ograničenosti, zatvorenosti i anskioznosti. I danas sam zahvalan na tom kontekstu.

Živeći većinu vremena u svojoj glavi, ali ne toliko u mašti, jako rano sam počeo postavljati složena pitanja. Ono što su te frustracije izrodile su bila pitanja smisla svega što mi je palo na pamet: koliko je glupo tratiti vrijeme ako imamo jedan život te zašto imamo jedan život? Koliko je apsurdno ne pojaviti se više nikad nakon što nas proguta mrak? Pitanja zašto ljudi trate svoje dane na ponavljanje radnji i zašto se prave da je to ok. Pokušaji shvaćanja i obuhvaćanja pojma vječnosti i riječi „nikad više“. Pokušaji shvaćanja je li to što ljudi oko mene rade sve što život nudi i što život jest. Jer, ako je, apsolutno nema smisla i nisam siguran želim li ga tako provesti.

 

Shvaćaju li oni da su zarobljeni na balkonu?

Osam mi je godina i faca mi je stisnuta između dvije rešetke mog zatvora. Gledam opet iste ljude s vrećicama hrane, isti smetlari odnose smeće, iste grane tresu se na vjetru. Dosada je trenutno najgora stvar na svijetu. Ne želim biti distraktiran televizijom jer je i ona gubljenje vremena. A ono izmiče…

Sva ta pitanja dvije godine kasnije natjerala su me da ih stavim na papir. I tu je krenulo moje putovanje kroz kreativnost. Poezijom. Ona me spasila od eksplozije misli u mojoj glavi i postala izlaz za frustracije. Mogao sam napokon podijeliti to s nekim, čak i ako je to bio list papira. Ljudi su izgledali ponosni, ali činilo mi se uvijek kao da su im rime bile bitnije od pitanja. Nisu shvaćali da ja želim odgovore.

S vremenom pitanja su postajala sve veća i kompleksnija, a nezadovoljstvo tromom okolinom nepodnošljivo. Od njihovog fokusiranja na nebitne stvari, preko drama oko istih, do nezainteresiranosti za promjenom. Očigledno nezadovoljni ljudi imali su bezbroj reakcija na jednake radnje svake godine – tisuće komentara, stotine izlika da ne učine ništa po tom pitanju i na desetke ljudi koje mogu okriviti što se oni sami osjećaju nezadovoljno. Kao da im drugi žive u tijelu i kreiraju emocije. Kao da ne mogu promijeniti fokus. Kao da nema drugog načina.

Nisam mogao ni htio to prihvatiti.

Ono što mi je izazivalo najveću frustraciju i zašto možda radim to što radim danas, jest njihovo glumatanje da su u apsolutnoj nemoći kontrolirati što im se događa na zdravstvenoj razini. Promatranje kako izrabljuju svoje tijelo hranom, alkoholom, cigaretama, stresom te se konstantno iznova iznenađuju bolešću u kojoj u trenu postaju žrtve. Još više od toga, pridavanje pažnje i emocija bližnjima koji završe u bolnici, a kada i ako se osoba oporavi, nastavljaju s identičnim načinom života, često ne pokazujući zahvalnost što je ta osoba i dalje s njima.

 

Shvatio sam da ljudi žive kako se i liječe – simptomatski.

Sve bitno se odbacuje na uštrb i izliku uživanja kao da se ne može uživati na ijedan drugi način. Tek kada se nešto ozbiljno dogodi, onda se prihvaća i primjenjuje ono što bi trebalo biti svakodnevno. Nisam mogao ne prepoznati licemjerstvo u takvom načinu življenja. Nikome (više) nije bio bitan uzrok, smisao, ljubav prema sebi. Nitko nije postavljao pitanja, tražio načine, probao promjenu.

Navika je bila jača od svih nezadovoljstva, opasnosti pa čak i smrti. Meni je njihov plač postao apsurdan, jer ako ništa ne poduzmeš – zašto očekuješ drukčiji rezultat? Tuga je postala opravdanje za neaktivnost. A izlike uživanja su bile očita laž – jer ta izlika im nije vrijedila kada se nešto dogodilo njihovim bližnjima, samo kada se tiče njih samih. Još jednom, ljubav prema sebi zakopana 2 metra pod zemlju jer svi žive u tuđim glavama. Ne shvaćajući da postoje ljudi koji jednako brinu za njih.

Zahvalan sam na svom balkonu, svojim frustracijama i svim pitanjima koja su mi od rane dobi jurila kroz glavu, iako su bila bez odgovora. Zahvalan sam što me i danas frustrira takav život, ali što sam naučio ne identificirati se s tom frustracijom.
Što me život naučio da je bol znak za promjenu.

Da je u redu imati i proživjeti negativne emocije.

Da rješavanje simptoma stvara samo veće skrivene probleme.

Da simptomatski način života ne može dovesti do prave sreće.

Da uvijek ima načina.

Da prihvatim ljude kakvi jesu i učim od njih što činiti ili što ne činiti.

Da je život proces učenja kako opet voljeti sebe kako bi iskreno i stvarno mogli voljeti druge.

Da bez toga te ljubavi su poluprazne, uvjetovane, zavaravajuće.

Da možda živimo u takvome svijetu, ali da ne mora ostati takav.

Da možemo nešto napraviti i da moramo početi od sebe.

Klišej, znam. Istovremeno najbitnija stavka koja će mi uvijek biti prioritet koliko se god čini sebično. Daleko je od toga kada shvatimo što smo sve sposobni napraviti kada smo zadovoljni, samopouzdani, željni promjene, kreativni, aktivni, spremni na rizik te kada privučemo ljude s jednakim vrijednostima. Tada, kako je rekao Prentice Mulford, mogućnosti i čuda postaju istoznačnice.

Smatram da je to jedina dugoročna promjena koja se bavi uzrokom, a ne skrivanjem simptoma. Takva promjena raste eksponencijalno kada ljudi imaju prave namjere, ideje i inspiracije koje zaraze druge lančanom reakcijom.

Zabluda je misliti da svi moraju doći do toga da bi svijet bio mjesto s pravim pitanjima i odgovorima. Uvijek su mali postotci ljudi činili najveće promjene svojim idejama i radom, a i ne želimo savršen svijet – to je zavaravajuća iluzija – želimo empatičan svijet u kojem će se znati preusmjeriti fokus na prioritete i biti spreman raditi zajednički za to. Jednako kako funkcionira priroda, jednako kako funkcionira ljudsko tijelo. Ne moramo naći rješenje, ali dajmo za početak bar uvjete u kojima empatija može funkcionirati. Omogućimo tok otpuštanjem otpora, zatvorenosti, sumnje i predrasuda. Nije problem u balkonima, problem je u nama koji ih ne puštamo.

5 Pitanja kako bi razbili koncept Vremena

 

Rođenje vremena

Vrijeme je početno konstruirano kako bi nam pomoglo i popravilo kvalitetu života, omogućavajući društvu da funkcionira ispravno i podržavajući njegovu stabilnost. Pomoću vremena u mogućnosti smo mjeriti događaje, kontemplirati o prirodi postojanja i čak predvidjeti budućnost.

No, za neke, vrijeme je postalo psihološki zatvor. Ako ne i za svakog čovjeka na planeti.

Dali smo život vremenu, ali sada se ponašamo kao da je vrijeme dalo život nama. Nadalje, vjerujemo da će nas natjerati da izađemo iz života jednog dana kada umremo. Vrijeme je moćan i opasan koncept kada se promatra kao tako osoban pojam, jer kada se gleda iz polazne točke osobe koja je snažno identificirana s vremenom, možemo vidjeti da je vrijeme zapravo sve što ta osoba ima te da joj oblikuje cijeli život.

 

Kako bi razbili taj obrazac razmišljanja, otići ćemo  duboko u razumijevanje koliko je vrijeme krhak koncept. To ćemo učiniti pokušajem odgovaranja na 5 fundamentalnih pitanja.

 

1. Gdje živi sadašnjost?

Osoba koju smo maloprije spomenuli osjeća se vezanom za vrijeme iz razloga što smatra da vrijeme tvori njenu prošlost i budućnost. Na kraju se to uglavnom svodi na problem izbjegavanja odgovornosti za sadašnji trenutak, zajedno s nezadovoljstvom oko toga što se događa u tom trenutku. Kada vjerujemo da prošlost utječe na sadašnjost, vrlo se lako uključiti u igru žrtve. Tada možemo kriviti prošlost, zapeti na jednom mjestu ili osjećati grižnju i tugu zbog toga. Drugim riječima, držati se prošlosti i osjećati se ugroženo zbog vjerovanja da je sadašnjost rezultat prošlih iskustava.

No, prošlost ne mora nužno predstavljati ili biti direktno povezana sa sadašnjošću.

Svaka situacija koja se ikad odvila postojala je točno u sadašnjem trenutku, nikad u prošlom. Radi se o tome da smo upoznali vrijeme primarno kao linearno svojstvo svemira, što je u jednu ruku varljivo. Ne kažem da ne postoji uzročnost, ali kažem da ne uočavamo cikličnu prirodu vremena, osim kada možda uđemo u sfere filozofskih diskusija.

2. Jesmo li samo iskra života?

Kako sam spomenuo, u stvarnosti, kada se bavimo svakodnevnim situacijama i općenitim osjećajem postojanja – vrijeme se čini linearno. Naš osjećaj stvarnosti je duboko ukorijenjen u prošlosti jer je prošlost upravo ta koja nas je dovela u sadašnjost. Zbog linearnog toka vremena smrt smatramo užasavajućim iskustvom zbog toga što bi moglo biti zadnje. Naravno da se tada osjećamo gotovo nebitno, nakon svega – čini se se da smo ništa u usporedbi s vremenom u kojem svemir postoji. U tom smislu, mi smo ništa do iskre svijetla koja je skoro prošla neopaženo te je zaboravljena u sljedećemo trenutku.

Umjesto da gledamo vrijeme kao linearno, ako razmotrimo i zabavimo ideju da se život obnavlja kroz različite forme i inkarnira više od jednog puta, kontinuirano se ponavljajući – onda shvatimo da ne postoji nešto kao početak i kraj jer srž života uvijek ostaje. Unatoč dezintegraciji same forme.
Ovakvo razmišljanje pokreće transformaciju u osobi jer postaje jasno da je sadašnji trenutak sve što postoji, i da se sve događa upravo sada. Na taj način vidimo da sadašnjost uvijek utječe na sadašnjost te da je prošlost nepostojeća.

Perspektiva je stvarno bitna

Možeš reći da je ovo samo igra riječima, ali zapravo predstavlja prirodniji način gledanja na stvari. Svako vjerovanje koje implicitno predaje moć vremenu jest strogo i zaostalo u prirodi. Život je u konstantnom flow-u, kretanju, stoga držanje za bilo koju situaciju iz prošlosti dokazuje koliko se zavaravamo. Stvarno ne postoji ništa za što se možemo držati. Rekreiranje i ponovno vizualiziranje događaja u našim glavama ne čini događaj stvarnim, stoga je naš čin prisjećanja nečega što nam se dogodilo samo slaba reprezentacija.

Ne vidimo ovo kao istinito, ali ne postoji način da se prisjetimo nečega bez da to izobličimo na neki način. Utječemo na prošlost  kroz oči sadašnjeg trenutka na mnogo načina i zbog toga logično je zaključiti da zapravo sadašnjost utječe na prošlost, a ne obrnuto.

Naša obrnuta perspektiva ne bi bila takav problem da nam ne uzrokuje toliko patnje koliko uzrokuje. Stoga, ako stvarno razumijemo vezu između prošlosti i sadašnjosti, onda možemo početi uzimati odgovornost za sadašnji trenutak shvaćanjem da se on događa uvijek.

3. Živi li sreća u budućnosti?

U drugu ruku, istu moć dajemo i budućnosti. Pošto nam prošlost ne može donijeti ono što stvarno želimo, počinjemo gravitirati prema budućnosti. Ljudi često projiciraju prema budućnosti kako bi pobjegli od prošlosti. Kako ne uspijevamo naći sreću u prošlosti, naša ideja sreće i bivanja u stanju mira je nešto što je neizbježno povezano s budućnošću.

Bilo da želiš novi auto, kuću, život, karakterne osobine, spiritualno buđenje ili nešto potpuno drukčije – svodi se na isto jer sve to postoji zbog naše mogućnosti da zamislimo budućnosti, te nisu ništa drugo nego ekstenzije sadašnjeg trenutka u kojem se zapravo uvijek odvijaju. Zbog toga odgađamo našu sreću do neke točke kasnije. U našoj nemogućnosti da vjerujemo životu te se prepustimo, konstruirali smo zamku za sebe same u koju neprestano padamo kroz cijeli naš život, ne shvaćajući da zamka postoji samo zato što smo ju sami kreirali.

 

Odgojeni smo tako da vjerujemo da nas uvijek nešto bolje čeka u budućnosti te završimo naganjajući stvari za koje smatramo da će nam donijeti što želimo, apsolutno zanemarujući sadašnji trenutak. Zavaravamo se kroz cijelo naše postojanje, uvijek smatrajući da postoji nešto drugo što moramo dohvatiti. Nismo  zavirili dovoljno duboko da shvatimo kako je ovakva projekcija u budućnost jednaka uskraćivanju sreće sebi samima te je zbog toga uzrok našeg nezadovoljstva životom.

4. Otkuda dolazi želja da budemo u miru sa sobom?

Iz manjka.

Vrlo je očito, ali, otkuda ovaj osjećaj manjka dolazi? Manjak može postojati samo ako sami podržavamo njegovu ideju.

Sami smo sebi prepreka. Ovjekovječili smo manjak bespomoćno ga pokušavajući izbjeći, pobjeći od njega. Simultano bježimo od njega dok naganjamo obilje. To je prava igra zavaravanja.

Natjeravanje obilja implicira da se ne percipiramo kao puni obilja. Naš sustav vjerovanja je strukturiran na takav način da podsvjesno ugrađujemo manjak kao esencijalni dio onoga tko jesmo. Izjednačili smo čisto stanje postojanja s osjećajem manjka, kao da nam nešto nedostaje.

5. Zašto trčimo za uspjehom?

Znaš li uopće za čime trčiš? Je li to osjećaj? Nešto materijalno? Možda nešto duhovno? Ako odeš dovoljno duboko, vidjet ćeš da je ono za što radiš u osnovi projekcija manjka. Ako to uvidiš shvatit ćeš da ne postoji ništa što možeš napraviti da se promijeniš i poboljšaš iz razloga što umom identificirani “ja” koji zahtijeva poboljšanje – ne postoji.

On je ništa drugo do skupina misli o sebi te kao misaona forma nema sposobnost poboljšanja sebe. Dok god vjeruješ da si osoba koju si izgradio u svojoj glavi, ishodišni duboko zakopani osjećaj će biti da nisi dovoljno dobar.

Konačni odgovor je…

Već si tamo

Praviti se da “biti potpun nije implicitno našoj prirodi” je slično kao da se ptica pretvara cijeli život da nema krila iz razloga što je ptici rečeno da krila nisu prihvatljiva.

U ovom procesu socijalizacije odbacili smo neprihvatljive aspekte samih sebe. Stoga je u svakom od nas Neprihvaćen “ja”. Vrag. Ali, odbačeni nije otišao nigdje. Ustvari, uvijek je ovdje, samo ga izbjegavamo praveći se da nije.

Iz razloga što smo tako uvjereni da će nas potpuno i bezuvjetno bivanje sa samima sobom – ubiti, učinit ćemo bilo što i sve moguće da to izbjegnemo. U osnovi živimo u svijetu bijega, dok je skoro sve što radimo refleksija – ne  onoga što želimo i za čim žudimo – već upravo suprotno – onoga što je neželjeno.

Da sažmemo…

…apsolutno je potrebno da s vremena na vrijeme prestanemo razmišljati i dopustimo dubljoj, objektivnoj razini svjesnosti da ispliva na površinu.

Vrijeme je da postepeno prijeđemo s konceptualizirane realnosti na onu koju ćemo iskusiti onakvu kakva jest – u sadašnjem trenutku.