Kategorija: Vrijeme

5 Pitanja kako bi razbili koncept Vremena

 

Rođenje vremena

Vrijeme je početno konstruirano kako bi nam pomoglo i popravilo kvalitetu života, omogućavajući društvu da funkcionira ispravno i podržavajući njegovu stabilnost. Pomoću vremena u mogućnosti smo mjeriti događaje, kontemplirati o prirodi postojanja i čak predvidjeti budućnost.

No, za neke, vrijeme je postalo psihološki zatvor. Ako ne i za svakog čovjeka na planeti.

Dali smo život vremenu, ali sada se ponašamo kao da je vrijeme dalo život nama. Nadalje, vjerujemo da će nas natjerati da izađemo iz života jednog dana kada umremo. Vrijeme je moćan i opasan koncept kada se promatra kao tako osoban pojam, jer kada se gleda iz polazne točke osobe koja je snažno identificirana s vremenom, možemo vidjeti da je vrijeme zapravo sve što ta osoba ima te da joj oblikuje cijeli život.

 

Kako bi razbili taj obrazac razmišljanja, otići ćemo  duboko u razumijevanje koliko je vrijeme krhak koncept. To ćemo učiniti pokušajem odgovaranja na 5 fundamentalnih pitanja.

 

1. Gdje živi sadašnjost?

Osoba koju smo maloprije spomenuli osjeća se vezanom za vrijeme iz razloga što smatra da vrijeme tvori njenu prošlost i budućnost. Na kraju se to uglavnom svodi na problem izbjegavanja odgovornosti za sadašnji trenutak, zajedno s nezadovoljstvom oko toga što se događa u tom trenutku. Kada vjerujemo da prošlost utječe na sadašnjost, vrlo se lako uključiti u igru žrtve. Tada možemo kriviti prošlost, zapeti na jednom mjestu ili osjećati grižnju i tugu zbog toga. Drugim riječima, držati se prošlosti i osjećati se ugroženo zbog vjerovanja da je sadašnjost rezultat prošlih iskustava.

No, prošlost ne mora nužno predstavljati ili biti direktno povezana sa sadašnjošću.

Svaka situacija koja se ikad odvila postojala je točno u sadašnjem trenutku, nikad u prošlom. Radi se o tome da smo upoznali vrijeme primarno kao linearno svojstvo svemira, što je u jednu ruku varljivo. Ne kažem da ne postoji uzročnost, ali kažem da ne uočavamo cikličnu prirodu vremena, osim kada možda uđemo u sfere filozofskih diskusija.

2. Jesmo li samo iskra života?

Kako sam spomenuo, u stvarnosti, kada se bavimo svakodnevnim situacijama i općenitim osjećajem postojanja – vrijeme se čini linearno. Naš osjećaj stvarnosti je duboko ukorijenjen u prošlosti jer je prošlost upravo ta koja nas je dovela u sadašnjost. Zbog linearnog toka vremena smrt smatramo užasavajućim iskustvom zbog toga što bi moglo biti zadnje. Naravno da se tada osjećamo gotovo nebitno, nakon svega – čini se se da smo ništa u usporedbi s vremenom u kojem svemir postoji. U tom smislu, mi smo ništa do iskre svijetla koja je skoro prošla neopaženo te je zaboravljena u sljedećemo trenutku.

Umjesto da gledamo vrijeme kao linearno, ako razmotrimo i zabavimo ideju da se život obnavlja kroz različite forme i inkarnira više od jednog puta, kontinuirano se ponavljajući – onda shvatimo da ne postoji nešto kao početak i kraj jer srž života uvijek ostaje. Unatoč dezintegraciji same forme.
Ovakvo razmišljanje pokreće transformaciju u osobi jer postaje jasno da je sadašnji trenutak sve što postoji, i da se sve događa upravo sada. Na taj način vidimo da sadašnjost uvijek utječe na sadašnjost te da je prošlost nepostojeća.

Perspektiva je stvarno bitna

Možeš reći da je ovo samo igra riječima, ali zapravo predstavlja prirodniji način gledanja na stvari. Svako vjerovanje koje implicitno predaje moć vremenu jest strogo i zaostalo u prirodi. Život je u konstantnom flow-u, kretanju, stoga držanje za bilo koju situaciju iz prošlosti dokazuje koliko se zavaravamo. Stvarno ne postoji ništa za što se možemo držati. Rekreiranje i ponovno vizualiziranje događaja u našim glavama ne čini događaj stvarnim, stoga je naš čin prisjećanja nečega što nam se dogodilo samo slaba reprezentacija.

Ne vidimo ovo kao istinito, ali ne postoji način da se prisjetimo nečega bez da to izobličimo na neki način. Utječemo na prošlost  kroz oči sadašnjeg trenutka na mnogo načina i zbog toga logično je zaključiti da zapravo sadašnjost utječe na prošlost, a ne obrnuto.

Naša obrnuta perspektiva ne bi bila takav problem da nam ne uzrokuje toliko patnje koliko uzrokuje. Stoga, ako stvarno razumijemo vezu između prošlosti i sadašnjosti, onda možemo početi uzimati odgovornost za sadašnji trenutak shvaćanjem da se on događa uvijek.

3. Živi li sreća u budućnosti?

U drugu ruku, istu moć dajemo i budućnosti. Pošto nam prošlost ne može donijeti ono što stvarno želimo, počinjemo gravitirati prema budućnosti. Ljudi često projiciraju prema budućnosti kako bi pobjegli od prošlosti. Kako ne uspijevamo naći sreću u prošlosti, naša ideja sreće i bivanja u stanju mira je nešto što je neizbježno povezano s budućnošću.

Bilo da želiš novi auto, kuću, život, karakterne osobine, spiritualno buđenje ili nešto potpuno drukčije – svodi se na isto jer sve to postoji zbog naše mogućnosti da zamislimo budućnosti, te nisu ništa drugo nego ekstenzije sadašnjeg trenutka u kojem se zapravo uvijek odvijaju. Zbog toga odgađamo našu sreću do neke točke kasnije. U našoj nemogućnosti da vjerujemo životu te se prepustimo, konstruirali smo zamku za sebe same u koju neprestano padamo kroz cijeli naš život, ne shvaćajući da zamka postoji samo zato što smo ju sami kreirali.

 

Odgojeni smo tako da vjerujemo da nas uvijek nešto bolje čeka u budućnosti te završimo naganjajući stvari za koje smatramo da će nam donijeti što želimo, apsolutno zanemarujući sadašnji trenutak. Zavaravamo se kroz cijelo naše postojanje, uvijek smatrajući da postoji nešto drugo što moramo dohvatiti. Nismo  zavirili dovoljno duboko da shvatimo kako je ovakva projekcija u budućnost jednaka uskraćivanju sreće sebi samima te je zbog toga uzrok našeg nezadovoljstva životom.

4. Otkuda dolazi želja da budemo u miru sa sobom?

Iz manjka.

Vrlo je očito, ali, otkuda ovaj osjećaj manjka dolazi? Manjak može postojati samo ako sami podržavamo njegovu ideju.

Sami smo sebi prepreka. Ovjekovječili smo manjak bespomoćno ga pokušavajući izbjeći, pobjeći od njega. Simultano bježimo od njega dok naganjamo obilje. To je prava igra zavaravanja.

Natjeravanje obilja implicira da se ne percipiramo kao puni obilja. Naš sustav vjerovanja je strukturiran na takav način da podsvjesno ugrađujemo manjak kao esencijalni dio onoga tko jesmo. Izjednačili smo čisto stanje postojanja s osjećajem manjka, kao da nam nešto nedostaje.

5. Zašto trčimo za uspjehom?

Znaš li uopće za čime trčiš? Je li to osjećaj? Nešto materijalno? Možda nešto duhovno? Ako odeš dovoljno duboko, vidjet ćeš da je ono za što radiš u osnovi projekcija manjka. Ako to uvidiš shvatit ćeš da ne postoji ništa što možeš napraviti da se promijeniš i poboljšaš iz razloga što umom identificirani “ja” koji zahtijeva poboljšanje – ne postoji.

On je ništa drugo do skupina misli o sebi te kao misaona forma nema sposobnost poboljšanja sebe. Dok god vjeruješ da si osoba koju si izgradio u svojoj glavi, ishodišni duboko zakopani osjećaj će biti da nisi dovoljno dobar.

Konačni odgovor je…

Već si tamo

Praviti se da “biti potpun nije implicitno našoj prirodi” je slično kao da se ptica pretvara cijeli život da nema krila iz razloga što je ptici rečeno da krila nisu prihvatljiva.

U ovom procesu socijalizacije odbacili smo neprihvatljive aspekte samih sebe. Stoga je u svakom od nas Neprihvaćen “ja”. Vrag. Ali, odbačeni nije otišao nigdje. Ustvari, uvijek je ovdje, samo ga izbjegavamo praveći se da nije.

Iz razloga što smo tako uvjereni da će nas potpuno i bezuvjetno bivanje sa samima sobom – ubiti, učinit ćemo bilo što i sve moguće da to izbjegnemo. U osnovi živimo u svijetu bijega, dok je skoro sve što radimo refleksija – ne  onoga što želimo i za čim žudimo – već upravo suprotno – onoga što je neželjeno.

Da sažmemo…

…apsolutno je potrebno da s vremena na vrijeme prestanemo razmišljati i dopustimo dubljoj, objektivnoj razini svjesnosti da ispliva na površinu.

Vrijeme je da postepeno prijeđemo s konceptualizirane realnosti na onu koju ćemo iskusiti onakvu kakva jest – u sadašnjem trenutku.