Koja je stvarna priroda našeg odnosa sa svemirom?

Snažno se identificiramo s činjenicom da smo određena vrsta organizma – ljudsko biće. Smatramo se međusobno sličnima, za razliku od shvaćanja da smo slični bilo čemu drugom što postoji. Na taj način kolektivno se odvajamo od ostatka prirode kreirajući pseudo-stvarnost gdje smo odvojeni od neba, stabla ili slona – od cijelog svemira zapravo. Drugim riječima, sposobnošću bivanja svjesno “svjesnima” za razliku od drugih bića, ili pogotovo biljaka, kreirali smo svijet unutar svojih glava i stvorili zaključke o prirodi našeg odnosa sa svemirom. Ti zaključci reprezentiraju fundamentalne pretpostavke pod kojima neupitno djelujemo kroz naše živote jer vjerujemo da su status quo. I tako činimo jer nitko nikad ne preispituje ove fundamentalne pretpostavke – rečeno nam je da život (svijet) funkcionira tako i prihvatili smo uvjerenja i ideje o prirodi svemira bez previše otpora.

Na primjer, savršeno je jasno da je ptica – ptica, i da definitivno nije klokan ili neka vrsta kukca. Zapravo, znamo poprilično dobro što je ptica jer imamo asocijaciju između slike kako ptica izgleda i riječi koja ide uz nju. Nažalost, živimo na takav način da pogrešno zamjenjujemo živi organizam za riječ koja odgovara slici ptice u našoj glavi. Sama riječ simbolizira pticu, ali definitivno nije prava zamjena za to biće. To znači da kada hodamo po ulici i ugledamo pticu – ne vidimo što ona  zapravo jest jer smo reducirali njen organizam nesvjesno ga etiketirajući na određeni način. Isto tako vjerujemo da poznajemo cvijet jer smo skupili neke informacije o njemu, ali ga zapravo ne poznajemo.

Cvijet je točno tamo – nedodirnut, ne znajući možda ni da je promatran kao cvijet – ali i dalje postoji, kao i ti. Površno gledajući možda je važno znati različite vrste cvijeća, njihova svojstva i imena u svrhu raspoznavanja, istraživanja i skupljanja podataka o njima. Ako si vrtlar neke vrste ili profesor botanike vrlo ćeš vjerojatno to činiti. No, fundamentalno čovjek bi trebao imati na umu da informacija nije ono što ptica ili cvijet zapravo jest. Zato što je naša interpretacija, koliko god bi mogla biti točna, i dalje mehanička u smislu da nema nikakvog života u sebi, odnosno u njima.

Interpretacija može biti korisna na praktičnoj razini, ali će uvijek biti sekundarna tom organizmu. Ono što mi definiramo u terminima brojeva i riječi – cvijet čini spontano i organički, jer pravi procesi života nadmašuju značenje koje im je pripisano. U našim pokušajima da razumijemo cvijet izgubili smo doticaj s pravim cvijetom jer smo ga zamijenili s onim što mislimo da znamo o njemu.

Ova mentalna projekcija je nešto što činimo praktički sa svime.

Svemir poznajemo kroz etikete i značenja, ali ga ne promatramo onakvim kakav zaista jest bez zapisivanja podataka o njemu. Posljedica toga je gubitak konekcije  s cjelokupnošću svemira.

Stanica u našem tijelu ima svoju ulogu u funkcioniranju tijela kao cjeline i pripada mu kao integralni dio, ali nema kapacitet shvaćanja kako cijelo tijelo funkcionira. No, zaista nema potrebe da to shvaća jer ima ulogu vitalnog dijela cijelog organizma. Stanica jednostavno vjeruje cijelom organizmu i čini ono zašto je tu – čini sebe i nema nikakve anksioznosti oko toga da čini ono što čini prirodno, jer to čini spontano i u potpunosti. Isto tako, stablo se uzdiže u visine i nema anksioznosti oko toga što će biti viđeno. Isto tako i grane stabla se šire u svoj svojoj ekspresiji, ne strahujući da budu što jesu.

Ovakvo fundamentalno pouzdanje nije nešto za što je potrebna namjera, to je pouzdanje u odsutnosti truda.
Ako ćeš se pouzdati u sebe s namjerom, ako ćeš biti dobar s namjerom, svjestan s namjerom – to znači da zapravo nisi u osnovi ništa od toga.

Pouzdanje u svom najdubljem smislu je nerastavljivo već u svima nama, tako da nema potrebe promišljati o tome, biti “namjeran” s time – već jednostavno treba biti u doticaju s tim. Ali, u našem kolektivnom stanju postojanja identificiranom našim umom, uvjetovani smo živjeti u stalnom stanju straha, tenzije i anksioznosti. To nas  je dovelo do osjećaja nepovjerenja prema svemiru.
Zapravo se ne bojimo nepoznatog, već projekcije koju pridajemo nepoznatom.

Nemate se čega bojati niti trošiti vrijeme na strah, jednostavno zato jer ste živi. Životinji je to savršeno jasno jer živi nesvjesno, ili bolje rečeno, u potpunosti svjesno. Nema svjesnost svojeg JA koje je odvojeno od aktivnosti cijelog organizma – od djelovanja svog živčanog sustava, kardiovaskularnog sustava, probavnog sustava, respiratornog sustava itd. Životinja jest – cijeli organizam.

To ne znači da životinja neće biti prestrašena u određenim okolnostima, ali znači da ona ne živi u stanju stalne tenzije i straha. Životinja vjeruje sebi i zbog toga vjeruje cijelom svemiru jer nema razmaka između životinje i njenog životnog iskustva. Drugim riječima, iskustvo je proživljeno direktno i impulzivno. Životinja ne razmišlja kroz svoje postojanje, živi kao da su ona i iskustvo potpuno ista stvar. Ali s ljudima je drukčije. Indoktrinirani smo od društva i prevareni u vjerovanje da smo odvojeni od ostatka svijeta – od svojeg iskustva.

Naši kronični ustaljeni uzorci etiketiranja i organiziranja vanjskog svijeta zrcale unutarnje stanje nesigurnosti, i trudimo se kompenzirati taj neugodan osjećaj s kreiranjem lažne sigurnosti u svojim glavama. Život u tom stanju uvijek implicira turoban osjećaj realnosti jer je fokus primarno na razmišljanju umjesto na postojanju. Nesigurnost ovog trenutka je upravo ono oko čega se život vrti, jer bi inače bilo dosadno, predvidljivo i iskalkulirano. Upravo takvim činimo trenutak kada je naša osnova za postojanje naš um u konstantnom razmišljanju, a ne cijeli organizam.

 

Razmišljamo previše, osjećamo premalo. 

Ovo ima neke nuspojave, jedna od njih jest duboko ukorijenjen osjećaj straha koji se manifestira kao kronični fizički stres na neuro-mišićnoj razini, te ima tendenciju još dublje ukorijeniti osobu u njen um na pshihološkoj razini. Strah je uočljiv u našim tijelima kroz unutarnje kontrakcije – tijelo sve više propada, naše držanje postaje iskrivljeno, naši mišići postaju ukočeni, fleksibilnost zglobova je smanjena, tok energije zakržlja. Cijelo tijelo se “gasi” i postane nosač neprobavljenih i suspregnutih emocija umjesto da bude zdravo vozilo naše svijesti. Ova nuspojava je uvijek reflektirana na psihološkoj razini u našoj nesposobnosti da vjerujemo životu: kompulzivno osuđujemo, krivimo, kontroliramo; kompulzivno smo bezosjećajni, neodlučni, posesivni i fokusirani na svoje JA.

Ove osobine su atipične za našu pravu prirodu i postoje samo kao psihološki obrambeni sustavi koji služe kao zaštita protiv tog bojažljivog stanja koji smo nastanili. Uvjerljivo smo se, kao rezultat provođenja previše vremena u našim glavama, zanemarili od vrata na dolje i stoga izgubili povezanost s našim tijelima. Izgubili smo dodir sa svojim osjećajima, a osjećaj je upravo ono što nas povezuje s vanjskim svijetom.
Uđite u svoje tijelo i počnite osjećati zajedno s njim. Budite s njim bezuvjetno, to je bijeg u svjesnost.

Comments

comments

Odgovori