Oznaka: djetinjstvo

Balkon i sve moje frustracije

Frustracije su me dovele tu gdje jesam. S vremenom sam ih naučio voljeti.
Naučio sam i da je teško voljeti frustracije kada ih ne možeš transformirati u nešto.
Dok sam bio klinac njihov trigger bio je balkon u zgradi od 4 stana.

Dopustite da objasnim.

Kao i mnogi danas, dijete sam rastavljenih roditelja. Iako me ta činjenica većinu djetinjstva opsjedala kao vrag na ramenima, danas shvaćam da nije uopće toliko bitna. No, zašto to spominjem? Da bih objasnio kako sam postao to što jesam, moramo se vratiti u djetinjstvo i dati malo konteksta.

Tijekom osnovne i srednje škole moj život se svodio na to da jedan tjedan živim kod oca, a drugi kod majke. Sjećanja na subote u kojima sam teglio sve osnovnoškolske knjige, papuče, dio odjeće te neko vrijeme synthesyizer veći (i skoro teži) od mene – me još uvijek prate. Kao neki svjetski putnik koji ne pripada nigdje i pripada svugdje istovremeno. Svaki tjedan sam se odcijepio od svojih prijatelja da bih došao kod tate, u stan na drugi kat zgrade, u mjestu gdje sam većinu vremena imao nula prijatelja i par nasilnika. Tu u priču ulazi ovaj divni balkon iz naslova.

Kada ste kao dijete ograničeni na jedan prostor, koliko god on bio velik, ukoliko niste imali društvo – činio se kao zatvor. Nisu sva djeca takva, naravno… ali ja sam tek trebao naučiti biti jedan od tih drugih. Moj zatvor je imao i rešetke. Kroz te rešetke staromodnog, praznog balkona gledao sam godinama. Uvijek ista slika, uvijek isto polje, iste biljke, isti ljudi. Kao da je vrijeme stalo. I jest. Danas ono još uvijek stoji, tek se poneko novo cvijeće rascvalo.

Tada sam naučio što je to dosada i svjesno upoznao svoje prve frustracije. Frustracija time da ne mogu provoditi vrijeme sa svojim prijateljima te da ne znam što raditi postepeno mi je smanjivala opseg mašte i dječačke kreativnosti. Vrlo brzo, i još premlad, počeo sam racionalizirati situacije oko sebe i upuštati se u nezadovoljstvo svojim, a i tuđim životima. Ovaj kontekst se odnosi na vrijeme prije puberteta i svih drama koje pubertet nosi sa sobom kada nam se čini da su svi naši problemi najveći i najvažniji na svijetu. Ovaj kontekst rađao je osjećaj ograničenosti, zatvorenosti i anskioznosti. I danas sam zahvalan na tom kontekstu.

Živeći većinu vremena u svojoj glavi, ali ne toliko u mašti, jako rano sam počeo postavljati složena pitanja. Ono što su te frustracije izrodile su bila pitanja smisla svega što mi je palo na pamet: koliko je glupo tratiti vrijeme ako imamo jedan život te zašto imamo jedan život? Koliko je apsurdno ne pojaviti se više nikad nakon što nas proguta mrak? Pitanja zašto ljudi trate svoje dane na ponavljanje radnji i zašto se prave da je to ok. Pokušaji shvaćanja i obuhvaćanja pojma vječnosti i riječi „nikad više“. Pokušaji shvaćanja je li to što ljudi oko mene rade sve što život nudi i što život jest. Jer, ako je, apsolutno nema smisla i nisam siguran želim li ga tako provesti.

 

Shvaćaju li oni da su zarobljeni na balkonu?

Osam mi je godina i faca mi je stisnuta između dvije rešetke mog zatvora. Gledam opet iste ljude s vrećicama hrane, isti smetlari odnose smeće, iste grane tresu se na vjetru. Dosada je trenutno najgora stvar na svijetu. Ne želim biti distraktiran televizijom jer je i ona gubljenje vremena. A ono izmiče…

Sva ta pitanja dvije godine kasnije natjerala su me da ih stavim na papir. I tu je krenulo moje putovanje kroz kreativnost. Poezijom. Ona me spasila od eksplozije misli u mojoj glavi i postala izlaz za frustracije. Mogao sam napokon podijeliti to s nekim, čak i ako je to bio list papira. Ljudi su izgledali ponosni, ali činilo mi se uvijek kao da su im rime bile bitnije od pitanja. Nisu shvaćali da ja želim odgovore.

S vremenom pitanja su postajala sve veća i kompleksnija, a nezadovoljstvo tromom okolinom nepodnošljivo. Od njihovog fokusiranja na nebitne stvari, preko drama oko istih, do nezainteresiranosti za promjenom. Očigledno nezadovoljni ljudi imali su bezbroj reakcija na jednake radnje svake godine – tisuće komentara, stotine izlika da ne učine ništa po tom pitanju i na desetke ljudi koje mogu okriviti što se oni sami osjećaju nezadovoljno. Kao da im drugi žive u tijelu i kreiraju emocije. Kao da ne mogu promijeniti fokus. Kao da nema drugog načina.

Nisam mogao ni htio to prihvatiti.

Ono što mi je izazivalo najveću frustraciju i zašto možda radim to što radim danas, jest njihovo glumatanje da su u apsolutnoj nemoći kontrolirati što im se događa na zdravstvenoj razini. Promatranje kako izrabljuju svoje tijelo hranom, alkoholom, cigaretama, stresom te se konstantno iznova iznenađuju bolešću u kojoj u trenu postaju žrtve. Još više od toga, pridavanje pažnje i emocija bližnjima koji završe u bolnici, a kada i ako se osoba oporavi, nastavljaju s identičnim načinom života, često ne pokazujući zahvalnost što je ta osoba i dalje s njima.

 

Shvatio sam da ljudi žive kako se i liječe – simptomatski.

Sve bitno se odbacuje na uštrb i izliku uživanja kao da se ne može uživati na ijedan drugi način. Tek kada se nešto ozbiljno dogodi, onda se prihvaća i primjenjuje ono što bi trebalo biti svakodnevno. Nisam mogao ne prepoznati licemjerstvo u takvom načinu življenja. Nikome (više) nije bio bitan uzrok, smisao, ljubav prema sebi. Nitko nije postavljao pitanja, tražio načine, probao promjenu.

Navika je bila jača od svih nezadovoljstva, opasnosti pa čak i smrti. Meni je njihov plač postao apsurdan, jer ako ništa ne poduzmeš – zašto očekuješ drukčiji rezultat? Tuga je postala opravdanje za neaktivnost. A izlike uživanja su bile očita laž – jer ta izlika im nije vrijedila kada se nešto dogodilo njihovim bližnjima, samo kada se tiče njih samih. Još jednom, ljubav prema sebi zakopana 2 metra pod zemlju jer svi žive u tuđim glavama. Ne shvaćajući da postoje ljudi koji jednako brinu za njih.

Zahvalan sam na svom balkonu, svojim frustracijama i svim pitanjima koja su mi od rane dobi jurila kroz glavu, iako su bila bez odgovora. Zahvalan sam što me i danas frustrira takav život, ali što sam naučio ne identificirati se s tom frustracijom.
Što me život naučio da je bol znak za promjenu.

Da je u redu imati i proživjeti negativne emocije.

Da rješavanje simptoma stvara samo veće skrivene probleme.

Da simptomatski način života ne može dovesti do prave sreće.

Da uvijek ima načina.

Da prihvatim ljude kakvi jesu i učim od njih što činiti ili što ne činiti.

Da je život proces učenja kako opet voljeti sebe kako bi iskreno i stvarno mogli voljeti druge.

Da bez toga te ljubavi su poluprazne, uvjetovane, zavaravajuće.

Da možda živimo u takvome svijetu, ali da ne mora ostati takav.

Da možemo nešto napraviti i da moramo početi od sebe.

Klišej, znam. Istovremeno najbitnija stavka koja će mi uvijek biti prioritet koliko se god čini sebično. Daleko je od toga kada shvatimo što smo sve sposobni napraviti kada smo zadovoljni, samopouzdani, željni promjene, kreativni, aktivni, spremni na rizik te kada privučemo ljude s jednakim vrijednostima. Tada, kako je rekao Prentice Mulford, mogućnosti i čuda postaju istoznačnice.

Smatram da je to jedina dugoročna promjena koja se bavi uzrokom, a ne skrivanjem simptoma. Takva promjena raste eksponencijalno kada ljudi imaju prave namjere, ideje i inspiracije koje zaraze druge lančanom reakcijom.

Zabluda je misliti da svi moraju doći do toga da bi svijet bio mjesto s pravim pitanjima i odgovorima. Uvijek su mali postotci ljudi činili najveće promjene svojim idejama i radom, a i ne želimo savršen svijet – to je zavaravajuća iluzija – želimo empatičan svijet u kojem će se znati preusmjeriti fokus na prioritete i biti spreman raditi zajednički za to. Jednako kako funkcionira priroda, jednako kako funkcionira ljudsko tijelo. Ne moramo naći rješenje, ali dajmo za početak bar uvjete u kojima empatija može funkcionirati. Omogućimo tok otpuštanjem otpora, zatvorenosti, sumnje i predrasuda. Nije problem u balkonima, problem je u nama koji ih ne puštamo.