Autor: Ivor Madžar

Creator of In Motion. Writer, Physicist, Nutritionist, Chef, Poet....Explorer of everything in the universe. Extremely curios person, loves books, parkour, dreaming, doing.
Photo by Stephen Leonardi on Unsplash

Nauči me

Nauči me.

Ali ne uči me riječima, postao sam imun na slova.
Ne uči me slikama, ostao sam slijep zbog boja.
Moje skrovište je aleja snova, budan kao sova
letim od krova do krova, a kuće su mudrosti sreće i bola.

Photo by Stephen Leonardi on Unsplash

Svijet je pravi učitelj što slijeće i hoda
s tobom da šapće kroz scene proteklih stoljeća,
da podsjeća: Znanje je osjećaj.

I strese te!

Kao potres, ta eksplozija emocija!
I odnese te, putevima misli daleko gdje je vodilja logika.
Ali shvati, tvoja logika nije uvijek logika Istine.
Ona kroji svemir ostvarenjem vizije,
iskustvom uzvisi te iznad granica zbilje.

Sada – ti si led.

…s par kreativnih pukotina.
No, odbacivanjem predrasuda lom širi se.
Otvorenjem uma razbijaš se, spoznajom
voda si što istječe u energiju stvaranja,

shvaćaš?

Ti si SVEMIR si.

Adrenalinske kretnje i emocije što pršte od dinamike, zbrojene daju primirje.
Zakon očuvanja fizike što ako ljubav udahne, ljubav i izdiše.

Izmisli se.

Ne brini o oblicima – iskrivi se.
Ako su tuđi putevi pravi, slijedi onaj neiskorišten,
ali ne gradi svoje dvorište, teci i leti, s boli bori se.

Kontrasti tu su da stvore te, da cijeniš tvorevine svemira,
da te želja ponese kroz osmijehe.

Ravnoteža ne zna za bolesne.

Zato, ako učiš me, uči me da osjetim. Ne uči me svojoj filozofiji.
Ovaj sustav ne podnosim, čovjek se čovjekom ponosi zbog papira i valuta potrošnih.

Ne daj da novac i materija budu jedina utjeha.
Rekao bi Einstein: „Rađe budi čovjek od vrijednosti nego čovjek od uspjeha“.

Znam, sustav je utvrda ekonomije. Iskreno, zlo mi je,
najrađe bih iskorijenio ove kreditne robije i umjetne bestidne porcije.

U labirintu manipulacija koje su nam preostale opcije?

Ja slobodu postižem žarom emocije.

Vidiš, mudrost je i u srcu, ono je dobroćudni starac
star kao vrijeme, ali plah kao dijete.
U vječnosti neumorno traži kreativni nered, samo tu je sve u redu…

Samo tu je sve red.

Tražit ću odgovore na pitanja, a vjeruj, starac umrijeti neće.
Gledat ću nova svitanja, uz duboka disanja i pjesme.
Ali, unatoč svemu, molim te…

Nauči me da se osmjehnem, nauči me da poletim.
Ako i svi dani postanu tamni, nauči me da svjetlo poželim.

Nauči me… da pobijedim.

Balkon i sve moje frustracije

Frustracije su me dovele tu gdje jesam. S vremenom sam ih naučio voljeti.
Naučio sam i da je teško voljeti frustracije kada ih ne možeš transformirati u nešto.
Dok sam bio klinac njihov trigger bio je balkon u zgradi od 4 stana.

Dopustite da objasnim.

Kao i mnogi danas, dijete sam rastavljenih roditelja. Iako me ta činjenica većinu djetinjstva opsjedala kao vrag na ramenima, danas shvaćam da nije uopće toliko bitna. No, zašto to spominjem? Da bih objasnio kako sam postao to što jesam, moramo se vratiti u djetinjstvo i dati malo konteksta.

Tijekom osnovne i srednje škole moj život se svodio na to da jedan tjedan živim kod oca, a drugi kod majke. Sjećanja na subote u kojima sam teglio sve osnovnoškolske knjige, papuče, dio odjeće te neko vrijeme synthesyizer veći (i skoro teži) od mene – me još uvijek prate. Kao neki svjetski putnik koji ne pripada nigdje i pripada svugdje istovremeno. Svaki tjedan sam se odcijepio od svojih prijatelja da bih došao kod tate, u stan na drugi kat zgrade, u mjestu gdje sam većinu vremena imao nula prijatelja i par nasilnika. Tu u priču ulazi ovaj divni balkon iz naslova.

Kada ste kao dijete ograničeni na jedan prostor, koliko god on bio velik, ukoliko niste imali društvo – činio se kao zatvor. Nisu sva djeca takva, naravno… ali ja sam tek trebao naučiti biti jedan od tih drugih. Moj zatvor je imao i rešetke. Kroz te rešetke staromodnog, praznog balkona gledao sam godinama. Uvijek ista slika, uvijek isto polje, iste biljke, isti ljudi. Kao da je vrijeme stalo. I jest. Danas ono još uvijek stoji, tek se poneko novo cvijeće rascvalo.

Tada sam naučio što je to dosada i svjesno upoznao svoje prve frustracije. Frustracija time da ne mogu provoditi vrijeme sa svojim prijateljima te da ne znam što raditi postepeno mi je smanjivala opseg mašte i dječačke kreativnosti. Vrlo brzo, i još premlad, počeo sam racionalizirati situacije oko sebe i upuštati se u nezadovoljstvo svojim, a i tuđim životima. Ovaj kontekst se odnosi na vrijeme prije puberteta i svih drama koje pubertet nosi sa sobom kada nam se čini da su svi naši problemi najveći i najvažniji na svijetu. Ovaj kontekst rađao je osjećaj ograničenosti, zatvorenosti i anskioznosti. I danas sam zahvalan na tom kontekstu.

Živeći većinu vremena u svojoj glavi, ali ne toliko u mašti, jako rano sam počeo postavljati složena pitanja. Ono što su te frustracije izrodile su bila pitanja smisla svega što mi je palo na pamet: koliko je glupo tratiti vrijeme ako imamo jedan život te zašto imamo jedan život? Koliko je apsurdno ne pojaviti se više nikad nakon što nas proguta mrak? Pitanja zašto ljudi trate svoje dane na ponavljanje radnji i zašto se prave da je to ok. Pokušaji shvaćanja i obuhvaćanja pojma vječnosti i riječi „nikad više“. Pokušaji shvaćanja je li to što ljudi oko mene rade sve što život nudi i što život jest. Jer, ako je, apsolutno nema smisla i nisam siguran želim li ga tako provesti.

 

Shvaćaju li oni da su zarobljeni na balkonu?

Osam mi je godina i faca mi je stisnuta između dvije rešetke mog zatvora. Gledam opet iste ljude s vrećicama hrane, isti smetlari odnose smeće, iste grane tresu se na vjetru. Dosada je trenutno najgora stvar na svijetu. Ne želim biti distraktiran televizijom jer je i ona gubljenje vremena. A ono izmiče…

Sva ta pitanja dvije godine kasnije natjerala su me da ih stavim na papir. I tu je krenulo moje putovanje kroz kreativnost. Poezijom. Ona me spasila od eksplozije misli u mojoj glavi i postala izlaz za frustracije. Mogao sam napokon podijeliti to s nekim, čak i ako je to bio list papira. Ljudi su izgledali ponosni, ali činilo mi se uvijek kao da su im rime bile bitnije od pitanja. Nisu shvaćali da ja želim odgovore.

S vremenom pitanja su postajala sve veća i kompleksnija, a nezadovoljstvo tromom okolinom nepodnošljivo. Od njihovog fokusiranja na nebitne stvari, preko drama oko istih, do nezainteresiranosti za promjenom. Očigledno nezadovoljni ljudi imali su bezbroj reakcija na jednake radnje svake godine – tisuće komentara, stotine izlika da ne učine ništa po tom pitanju i na desetke ljudi koje mogu okriviti što se oni sami osjećaju nezadovoljno. Kao da im drugi žive u tijelu i kreiraju emocije. Kao da ne mogu promijeniti fokus. Kao da nema drugog načina.

Nisam mogao ni htio to prihvatiti.

Ono što mi je izazivalo najveću frustraciju i zašto možda radim to što radim danas, jest njihovo glumatanje da su u apsolutnoj nemoći kontrolirati što im se događa na zdravstvenoj razini. Promatranje kako izrabljuju svoje tijelo hranom, alkoholom, cigaretama, stresom te se konstantno iznova iznenađuju bolešću u kojoj u trenu postaju žrtve. Još više od toga, pridavanje pažnje i emocija bližnjima koji završe u bolnici, a kada i ako se osoba oporavi, nastavljaju s identičnim načinom života, često ne pokazujući zahvalnost što je ta osoba i dalje s njima.

 

Shvatio sam da ljudi žive kako se i liječe – simptomatski.

Sve bitno se odbacuje na uštrb i izliku uživanja kao da se ne može uživati na ijedan drugi način. Tek kada se nešto ozbiljno dogodi, onda se prihvaća i primjenjuje ono što bi trebalo biti svakodnevno. Nisam mogao ne prepoznati licemjerstvo u takvom načinu življenja. Nikome (više) nije bio bitan uzrok, smisao, ljubav prema sebi. Nitko nije postavljao pitanja, tražio načine, probao promjenu.

Navika je bila jača od svih nezadovoljstva, opasnosti pa čak i smrti. Meni je njihov plač postao apsurdan, jer ako ništa ne poduzmeš – zašto očekuješ drukčiji rezultat? Tuga je postala opravdanje za neaktivnost. A izlike uživanja su bile očita laž – jer ta izlika im nije vrijedila kada se nešto dogodilo njihovim bližnjima, samo kada se tiče njih samih. Još jednom, ljubav prema sebi zakopana 2 metra pod zemlju jer svi žive u tuđim glavama. Ne shvaćajući da postoje ljudi koji jednako brinu za njih.

Zahvalan sam na svom balkonu, svojim frustracijama i svim pitanjima koja su mi od rane dobi jurila kroz glavu, iako su bila bez odgovora. Zahvalan sam što me i danas frustrira takav život, ali što sam naučio ne identificirati se s tom frustracijom.
Što me život naučio da je bol znak za promjenu.

Da je u redu imati i proživjeti negativne emocije.

Da rješavanje simptoma stvara samo veće skrivene probleme.

Da simptomatski način života ne može dovesti do prave sreće.

Da uvijek ima načina.

Da prihvatim ljude kakvi jesu i učim od njih što činiti ili što ne činiti.

Da je život proces učenja kako opet voljeti sebe kako bi iskreno i stvarno mogli voljeti druge.

Da bez toga te ljubavi su poluprazne, uvjetovane, zavaravajuće.

Da možda živimo u takvome svijetu, ali da ne mora ostati takav.

Da možemo nešto napraviti i da moramo početi od sebe.

Klišej, znam. Istovremeno najbitnija stavka koja će mi uvijek biti prioritet koliko se god čini sebično. Daleko je od toga kada shvatimo što smo sve sposobni napraviti kada smo zadovoljni, samopouzdani, željni promjene, kreativni, aktivni, spremni na rizik te kada privučemo ljude s jednakim vrijednostima. Tada, kako je rekao Prentice Mulford, mogućnosti i čuda postaju istoznačnice.

Smatram da je to jedina dugoročna promjena koja se bavi uzrokom, a ne skrivanjem simptoma. Takva promjena raste eksponencijalno kada ljudi imaju prave namjere, ideje i inspiracije koje zaraze druge lančanom reakcijom.

Zabluda je misliti da svi moraju doći do toga da bi svijet bio mjesto s pravim pitanjima i odgovorima. Uvijek su mali postotci ljudi činili najveće promjene svojim idejama i radom, a i ne želimo savršen svijet – to je zavaravajuća iluzija – želimo empatičan svijet u kojem će se znati preusmjeriti fokus na prioritete i biti spreman raditi zajednički za to. Jednako kako funkcionira priroda, jednako kako funkcionira ljudsko tijelo. Ne moramo naći rješenje, ali dajmo za početak bar uvjete u kojima empatija može funkcionirati. Omogućimo tok otpuštanjem otpora, zatvorenosti, sumnje i predrasuda. Nije problem u balkonima, problem je u nama koji ih ne puštamo.

Deceleration

information without interpretation

waves and rapids of my mind

a hurricane in my head

unstoppable avalanche

words, images, sounds

completely loose

chaos

all

 

(but suddenly)

slowed down speed

getting smaller

the line drops

less and less

stiffer

slower

lower

 

(and finally)

in the infinite

standstill

minimal

peace

white

pure

 

Nothing.

 

Author: Ellen

Svjetionik

Pred njom drhte mi usne…
kad prste mi prstima svojim privuče
…pogledom.
Svijet je jedno kad duše se prepuste.
Iz gužve izvučem ljude vrijedne života, budne,
ostale ubijem potresom, jednim potezom.

Odjednom, njen dodir ponese me, poletim…
U visine gdje sunce srce grije
pred njenim osmijehom.
Ukorak s emocijom kojoj
ovo tijelo premali je prostor.
Kad pucam po šavu ne pružam otpor.

Ona diše sa mnom, ne bojim se,
bojama ukrašavam obzor.
Ona diše sa mnom, ne bojim se,
ništa ne filtriram kroz bol.
Ona diše sa mnom, ne bojim se,
bojama ukrašavam obzor
Ona diše sa mnom…

Ne spuštam joj zvijezde,
dižem ju ka zvijezdama
da se ozrcali u njima i vidi tko jest
Zaista, njen smijeh sav stres
nagriza.
Uvijek sam se bojao mraka,
tamo gdje leže iluzije neuspjeha,
iza sarkazma onih što sumnjaju
u mene, u sve.
K vragu i sve, zamračit ću ovaj svijet
kao svemir bez zvijezda,
Uklonit ću sve što treperi
Samo da uočim njen treptaj
Njene oči pozvat će moj dodir,
Njene oči postat će svjetionik

Pred njom drhte mi usne…
Kad prste mi prstima svojim privuče.

Publik speaking

Tvrde korice

Moja knjiga ima tvrde korice, da zastraši, da odbije…
I prvih par poglavlja prazno je, prazno sa mnom sraslo je.
Dapače, većina mog bića – prazna je, tako lakše bivam.

Oni koji ne odustanu od okretanja stranica naći će
i poglavlje o mojim aspiracijama te da one graniče
s društveno nerealnim realizacijama.

Ali tješim se. … i revolucije su počele kao ideje malih potencijala.
Ali počele su s emocijama! Rasle s udruženjem snaga eksponencijalno
I rušile barijere svijesti k’o pjesnik egzistencijalnost.

Moja knjiga puna je didaskalija. Iako sam loš u izvođenju
dvije stvari istovremeno.  Prokleta je ova avlija
gdje umjesto rozih dalija rastu jal i jad.

Unutar granica vlastitog zatvora ugošćujem ljude različitih fabula,
Shvaćam… sam sam sazdan od straha njihovog.
Gladan iskustva hranim se koračajući tuđim stazama.

Moja knjiga nije samo moja, ona spoj je njegove agresije
i njenog bola. Ne… moja knjiga je najmanje moja.
lijepim priču na priču da izgubiš smjer toka.

Skrivam se u referencama koje ne vode nikuda,
još uvijek mi je 5 i igram se pikulama, ne zanima me svijet.
Sve boje koje trebam stoje unutar njih.

Tu sve je skrojeno tako da se, kad poželiš nemoguće,
negacija izgubi u prijevodu, kreacija u vremenu,
a ja… ja ugazim u nevolju.

U labirintu snova svi mi tražimo poluprazne stranice.
Listajući knjigu koja je najmanje moja otkrit ćeš tko sam
Jer ja sam on, ali i ona. Vječna borba između mržnje i bola.

 

Nazdravlje, Cirkusanti!

Sakrila se iza vjeđa, uvjerena da je pobjegla od svijeta. U daljini je čula njihovo odbrojavanje… 8, 7, 6… to glupavo očekivanje da će se nešto promijeniti odzvanjalo je u njihovim glasnicama…5,4,3… mrzila je tu naivnost, to glumatanje, svake godine isto….2,1…

Sretna…! Nova…! Go…

Zašto sve te izjave zvuče tako prazno?
Koristimo li ih previše ili smo zaboravili osjećati?
Znala je podsvjesno da odgovor leži u tome što svi ostaju na riječima te su ovi cirkusi zabavni samo cirkusantima. Publika je oglušila, otupjela. Ljubav je isklesana u ravnodušnost neopreznim udarcima, malo-pomalo.

Kakav je to cirkus gdje je glavna točka predstava o lažima!? Klauni koji žele biti gimnastičari, a ostaju klauni. Žongleri koji žele biti krotitelji, a ostaju žongleri. Njen aplauz otišao je samo pantomimičarima, iskrenima, zarobljenima unutar svoja 4 imaginarna zida. Tužni, nesvjesni da nema pomaka dok ne smisle novi scenarij. Dok ne nacrtaju prozor svojim rukavicama i puste svježi zrak.

Jedino njihove izjave uvijek zvuče iskreno. Njihovi izrazi lica govore sve.

Oni ne mare za sekunde i lažne urlike. Ako žele znati koliko je sati, moraju nacrtati vrijeme. Uviđaju polako da su odgovori u našoj kreativnoj tišini. Da je stvarnost samo film čiji smo žanr sami odabrali, a koji gledamo ispočetka i ispočetka i ispočetka… Čekajući da nas kraj napokon motivira. Što ga više gledamo to nam manje znači.

Slijepi na činjenicu da promjena žanra mijenja pogled.  Da dok god biramo žanr prema raspoloženju, uvijek ćemo gledati isto. Sve ostalo će se činiti kao cirkus.

Otvorila je oči, ustala se i s čašom prišla cirkusantima. Njena nacrtana suza kapnula je u čašu. Nazdravila je glasno i podigla čašu u zrak. Kucnuli su se i scena se razbila u milijune oštrih dijelova. Cirkus je nestao, ostala je samo ona i maleni prozor. Pustila je svježi zrak.

 

30 Izazova za izlazak iz komfort-zone

Postoji jako dobar razlog zašto volimo izazove. Njima prelazimo svoj “plateau”, njima izlazimo iz zone komfora, njima dižemo razinu adrenalina kako bi se osjećali življima. Njima rastemo, otkrivamo za što smo sve sposobni te činimo nešto dobro za svoje tijelo i um.

Predstavit ću vam listu od 30 izazova u nadi da će vas inspirirati, nabrijati, pokrenuti!
Većinu izazova sam isprobao, ostale želim isprobati. I bio bih najsretniji kada bih to mogao paralelno s vama.
Izazovi su često dizajnirani kao nešto što se u svakodnevnom životu ne bi sjetili probati ili se ne bi usudili. Možda uvijek mislite da nemate vremena za to, a to ovisi isključivo o vašim prioritetima. Upravo zato je bitna potpora zajednice. Kada radimo nešto istovremeno – dijelimo trud potreban da razbijemo ljuske  u koje smo zatočeni.

Zajedno se motiviramo, zajedno dijelimo iskustva, zajedno slavimo rezultate. 

Neke od izazova je moguće odraditi u jednom danu, neki će trajati tjedan dana, neki mjesec. Potrebno je imati male i velike izazove:

  • Konstantna postignuća malih ciljeva će nas ohrabriti i dizati samopouzdanje da smo sposobni ostvariti što si zacrtamo.
  • Izazovi od tjedan dana pomoći će nam da uhvatimo flow na dnevnoj bazi i lakše odradimo duge izazove.
  • Dugi izazovi su tu da učine veće promjene i razviju nove navike koje ćemo adaptirati u daljnjem životu ukoliko nam donose odlične benefite.

U svrhu toga dizajnirao sam kalendar izazova gdje ćete moći vidjeti kada se odrađuje koji izazov. Naravno da možete izabrati onaj koji vam se najviše sviđa i započeti ga kad vi želite i kad vam odgovara. Kalendar je tu kao referentna točka i motivacija gdje većina može biti sigurna da rade u isto vrijeme te tako dijele svoj napredak I rezultate s ostatkom zajednice.

Izazovi će se ponavljati tako da se uvijek možete pridružiti u drugom, trećem ili četvrtom krugu. Ili čak ponoviti izazov ukoliko vam se svidio.

Osim vremena, izazovi su različite težine, stoga preporučam da za početak počnete s lakšima kako bi si polako bildali samopouzdanje i snagu volje. Nije neuspjeh odustati ili ne izvršiti izazov. Neuspjeh je odustati od sebe i života. Tu smo jedni za druge, a ako imate bilo kakvo pitanje, trebate motivaciju, potporu ili savjet javite se u raspravu za 30 izazova ili meni osobno na ivormadzar@gmail.com.

A sada, idemo na posao!

1. Pročitaj 4 knjige.

Težina: 3/5
Trajanje: 30 dana
Opis: Ovo nije prezahtjevan izazov, jedna knjiga tjedno razvit će našu maštu, inspiraciju i motivaciju, ovisno o temama koje vas zanimaju. Uživajte! Ako su knjige sa self-help tematikom preporučam uzeti markere i označiti sve što smatrate bitnim. Prije toga osigurajte se da su knjige vaše vlasništvo 😉

 

2. Cold Shower izazov

Težina: 4/5
Trajanje: 30 dana
Opis: Cold shower challenge je jedan od najpopularnijih danas, pogotovo nakon utjecaja Wima Hofa o kojem ću pisati u jednom od sljedećih članaka. Cilj je skočiti pod hladan tuš i biti barem 10 sekundi. Lakša opcija je početi s toplim, preći na mlaki i završiti s hladnim tušem. Energija i osjećaj nakon toga će biti nešto najbolje što ste doživjeli. Prije tuša preporučam koristiti ovu tehniku disanja  (od 3:00 minute) kako bi napunili pluća kisikom te imali manji šok-efekt.

 

3. Otrči 10 km u komadu.

Težina: 4/5
Trajanje: 7 dana
Opis: Ako niste osoba koja trči, bit će vam potrebno vježbanje prvo. Ja se nikad nisam bavio trčanjem i kada sam počeo trenirati za mini maraton od 10km, trebalo mi je 4 dana vježbe nakon čega sam uspio otrčati 10km. Počnite s 3 km i polako nadodajte, ne zamarajte se s vremenom, trčite polako i uhvatite tempo. Nađite svoj ritam i osluškujte svoje tijelo. Izaberite jednu od tehnika disanja jer će to biti od iznimne važnosti.

Running challenge

4. Održi govor ispred više od 10 ljudi.

Težina: 5/5
Trajanje: 1 dan
Opis: Govor u javnosti je prema statistikama strah broj 1 kada pričamo čega se ljudi boje u svakodnevnom životu. Dobro ste pročitali – broj 1. Što znači da se ljudi više boje javnog govora nego smrti u prosjeku. Za neke to ne predstavlja problem, ali ako za vas predstavlja – pretvorite to u izazov i odradite još jednu stepenicu u svom rastu.

Publik speaking

 

5. Napiši svoj životni Bucket List i ostvari 3 želje

Težina: 4/5
Trajanje: 30 dana
Opis: Što sve želiš postići u svom životu, gdje želiš ići, što želiš naučiti…? Što je tebi najbitnije? Probaj sastaviti listu od 10, 20 ili 30 stvari – lakših i težih, te u mjesec dana ostvari njih tri!

 

6. Napiši priču ili pjesmu o nečemu što ti je iznimno važno

Težina: 2/5
Trajanje: 1-3 dana
Opis: Nije bitno jesi li pisac ili ne, nije bitno kako pišeš. Tvoj stil pisanja je tvoj stil. Ako misliš da nemaš stil to je i dalje kreativno pisanje i to želimo poticati. Nađi temu koja ti je osobno bitna i napiši kratku ili dugu priču ili čak pjesmu.

 

7. Meditiraj 30 min (*u prirodi)

Težina: 3/5
Trajanje: 7 dana
Opis: Odvoji svaki dan 30 minuta za sebe i posveti ih meditaciji. Možeš koristiti neku od vođenih meditacija, instrumental glazbu ili se samo fokusirati na dah trenirajući um da prestane slati misli. Taj dio neće biti lagan stoga se nemoj frustrirati. Teško se odvojiti od misli, ali što više vježbaš i posvećuješ fokus dahu ili riječima/glazbi, to će one biti manje aktivne.

8. Nauči žonglirati

Težina: 3/5
Trajanje: 7 dana
Opis: Učenje novih tehnika s tijelom gradi nove neuronske veze u našem mozgu. Žongliranje je jedna od fenomenalnih tehnika kojima vježbamo balans između lijeve i desne polutke mozga te našu koordinaciju. Preporuka: Prvo naučite žonglirati dvije loptice samo u desnoj ruci, zatim samo u lijevoj ruci. Tek tada probajte žonglirati s 3 loptice s dvjema rukama.

 

9. Nauči kaligrafiju

Težina: 4/5
Trajanje: 30 dana
Opis: Ovo zahtijeva vremena, ali rezultat je fantastičan i jako koristan. Time također vježbamo svoj mozak, a tehnika ostaje zauvijek. Nađite na internetu videa i abecedu kaligrafskih slova te nabavite bilježnicu s crtovljem. Vježbajte na dnevnoj bazi pišući svako slovo puno puta u jednom redu kao što smo prvi puta učili abecedu u školi. Vratite se u znatiželjni um djeteta.

 

10. Pristupi djevojci ili dečku koji ti se sviđaju i pitaj ih za izlazak

Težina: 5/5
Trajanje: 1 dan
Opis: Ovo je kao i strah od javnog govora, a temelji se na strahu od odbijanja. Za neke je normalno, za druge veliki izazov. Započni razgovor o temi koja vam je zajednička ili nečemu što si primjetio/la na toj osobi. Objasni da moraš ići, ali da bi rado nastavio razgovor nekom drugom prilikom. Budi specifičan/specifična kada će to biti i razmijenite kontakte ukoliko je osoba zainteresirana. Ako je odgovor negativan, budi ponosan/ponosna na sebe što si pokušao/la i ponovi izazov s nekim drugim.

 

11. Jedi samo namirnice biljnog podrijetla

Težina: 3/5
Trajanje: 30 dana
Opis: Proširi svoju paletu okusa s voćem, povrćem, zelenim lisnatim povrćem, sjemenkama, orašidima, žitaricama, klicama i mikrozelenjem. 30 dana bez mesa, mlijeka, sira i jaja kako bi vidjela/vidio kakve promjene drugačija prehrana čini tvom tijelu.

 

12. Nauči kako reciklirati i kompostirati

Težina: 3/5
Trajanje: 30 dana
Opis: Čudo od interneta sadrži mnogo korisnih i beskorisnih informacija. Jedna od korisnih je edukacija oko reciklaže i kompostiranja. Učini nešto za sebe i okoliš te nauči i primijeni u svojoj kući pravila recikliranja hrane i proizvoda. Informiraj se gdje su reciklažna dvorišta i 30 dana probaj činiti sve po pravilima.

 

13. Ostvari lucidne snove

Težina: 4/5
Trajanje: 30 dana
Opis: Lucidni snovi su snovi u kojima postanemo svjesni da sanjamo. Tada možemo njima upravljati I odrediti što ćemo sanjati. Jedna od najboljih tehnika da to postignemo jest zapisivanje svakog sna što detaljnije čim se probudimo (pripremi malu bilježnicu i olovku pored kreveta).

 

14. Pitaj ljude (osobno ili na društvenoj mreži) kako im možeš pomoći  i pomogni barem troje ljudi

Težina: 3/5
Trajanje: 7 dana
Opis: Jednostavno pitanje će ti dati uvid što ljude muči te saznanje da malo tvog vremena i truda im može puno značiti. Vidi što možeš napraviti za njih i ono što će ti se vratiti će biti vrijednije od ičega.

 

15. Vježbaj 3-5 puta tjedno

Težina: 4/5
Trajanje: 30 dana
Opis: Uvijek potfčem ljude da nađu aktivnost koja ih veseli, to može biti šetnja, trčanje, plesanje, yoga, specifične kardio vježbe, vježbe sa spravama/utezima, parkour, chalistenics, planinarenje, vožnja bicikla, bilo koja vrsta sporta, razgibavanje, seks ili neke igre. Sve to nas čini aktivnijima te podiže razinu serotonina. Ne radite nešto što ne podnosite – drugim riječima ne prisiljavajte se, već rađe radite nešto vama interesantno na kraće vrijeme svaki dan za početak. Početni cilj je posvetiti se tome 3-5 puta tjedno. I tako 30 dana.

16. Pogledaj 3 dokumentarca

Težina: 2/5
Trajanje: 7 dana
Opis: Izaberi teme koje ti se sviđaju i nauči nešto novo ili više o njima kroz 3 različita dokumentarca unutar tjedan dana. Podijeli s nama iskustva i što preporučuješ da je vrijedno pogledati.

 

17. Nauči pisati lijevom rukom ako si dešnjak i obrnuto

Težina: 3.5/5
Trajanje: 30 dana
Opis: Nije teško naučiti pisati, teško je naučiti pisati lijepo i brzo da osjećaj bude prirodan. Kažu da je Da Vinci pisao zrcalno s dvije ruke – za neke od vas to može biti dodatni izazov.

 

18. Napiši pismo (na papir s olovkom) dragoj osobi

Težina: 2/5
Trajanje: 1-2 dana
Opis: Odvoji se na trenutak od tehnologije i napiši pismo old-fashioned way. Napiši toj osobi što voliš na njoj, zahvali joj se za sve što ti je dobro učinila, prepričaj neki vaš humoristični događaj… što god želiš. Opcionalno: otiđi u poštu i pošalji na kućnu adresu. U kuvertu možeš dodati nešto što će ju podsjećati na tebe ili što je oboma značajno.

 

19. Zahvali se 10 osoba što su tu za tebe

Težina: 3/5
Trajanje: 7 dana
Opis: Ovo možeš učiniti na bilo koji način,ali preporučamo licem u lice. Počni s time da na papir napišeš sve ljude kojima se želiš zahvaliti te na čemu im se želiš zahvaliti. To mogu biti ljudi oko tebe – obitelj, prijatelji, partner ili čak netko koga nisi vidjela/io  dugo – učiteljica iz škole u koju si išla/o ili neki od mentora koje si imala/o. Ovakvi postupci mogu nekome uljepšati cijeli dan, tjedan ili život, a ne košta nas ništa… osim iskrenosti.

 

20. Snimi video sebe gdje pričaš o važnoj temi ili odrađuješ izazov i objavi

Težina: 5/5
Trajanje: 1-30 dana
Opis: Stani pred kameru i snimi se. Budi svoj/a, ne traži perfekcionizam, dopusti si greške, nasmij se sebi, diši duboko. Kada pričaš o nečemu što ti je važno , fokus će biti puno jači na temi stoga ćeš to lakše odraditi. Ne uči scenarij, možeš si zapisati ključne riječi i objasni što više svojim riječima (i strašću).

 

21. Prestani koristiti šampon

Težina: 4/5
Trajanje: 30 dana
Opis: Šampon je samo jedan primjer preparata koje neupitno koristimo od djetinjstva, a zapravo nije ni potreban. Dapače, većina ih je štetna. Ovaj izazov nije lak, ali poanta leži iza toga da tijelo proizvodi sve potrebno za zdravu i jaku kosu. U ovom procesu tijelo će morati proći kroz proces odvikavanja za kojeg će tijelo početi lučiti više masnoće dok ne shvati da i dalje ne koristimo šampon te će tada proizvoditi točno koliko trebamo. Rezultat je čvrsta, sjajna i najzdravija kosa ikad – bez potrebe za kupnjom šampona ikad više. Najčešće proces odvikavanja traje 30 dana, ali nekad i manje.

 

22. Izradi nešto svojim rukama i pokloni nekome tko ti je bitan

Težina: 2/5
Trajanje: 1-7 dana
Opis: Napraviti nešto od svojih ruku i bez čekanja nečijeg rođendana, može značiti puno toj osobi. Danas je vrijeme jedno od najdragocjenijih valuta kojom raspolažemo… zato poklonite svoje vrijeme za nekoga i pokažite da vam je ta osoba bitna.

 

23. Ne kupuj rafiniranu hranu

Težina: 3/5
Trajanje: 30 dana
Opis: I ne konzumiraj. Na mjesec dana zamijeni sve što bi inače kupila/o rafinirano sa cijelovitim namirnicama i izbjegavaj slatkiše, sokove I čipseve koji nemaju nikakve nutritivne vrijednosti.

 

24. Spavaj bez tehnologije u blizini

Težina: 4/5
Trajanje: 7-30 dana
Opis: Ovo je nažalost nezamislivo većini ljudi, ali moguće je, a benefiti su veliki. Spavaća soba bi trebala biti samo spavaća soba – ne ured. Ako imaš išta u sobi probaj preseliti u drugu sobu na mjesec dana. Druga opcija je da sve uređaje ištekaš iz zida, i to barem sat vremena prije spavanja. I ono najteže – ostavi mobitel u drugoj prostoriji! Ne žali se da ti treba alarm. Satova s budilicom ima u svakom dućanu za jako male novce – investiraj!

 

25. Probudi se svaki dan u 6 ujutro i gledaj izlazak sunca

Težina: 3/5
Trajanje: 7 dana
Opis: Preciznije – provjeri uvijek na internetu kada je  izlazak sunca i probudi se 20 minuta prije. Iskoči iz kreveta, obuci nešto lagano i izađi van na mjesto od kuda možeš lijepo vidjeti sunce. Ako je to tvoje standardno vrijeme već jer ideš na posao – probaj se probuditi 30 min ranije nego inače i posveti to vrijeme izazovu meditacije.

 

26. Odradi svoj HOUR OF POWER

Težina: 5/5
Trajanje: 7 dana
Opis: HOP (Hour Of Power) proizlazi iz učenja Tonyja Robbinsa  i svodi se na to da posvetiš svako jutro 1 sat sebi (može biti i 30 min). Nakon što se probudiš iskoči iz kreveta bez dozvoljavanja mozgu da pokrene misli, obuci trenirku i izađi van i počni hodati. Postoje 3 koraka:

  1. Prvih 20 minuta samo hodaj i diši ritmično, Tony preporuča: 4 kratka udaha za redom nakon kojih slijede 4 kratka izdaha za redom. Sinkroniziraj disanje s koracima.
  2. Sljedećih 20 minuta nastavi hodati (i disati u ritmu) te razmišljaj na kome i čemu si sve zahvalan/na u životu…od malih stvari do vrlo važnih.
  3. Zadnjih 20 minuta nastavi hodati te vizualiziraj kako želiš da prođe današnji dan u što više detalja, od trenutka izlaska iz kuće do trenutka za spavanje. Vizualiziraj da će sve proći najbolje za tebe.

 

27. Nauči prvih 100 decimala broja PI

Težina: 2.5/5
Trajanje: 1-7 dana
Opis: Broj Pi je beskonačan broj, zabavi svoj mozak pamćenjem prvih sto decimala. Ovaj izazov možeš spojiti s video izazovom i objaviti svoj rezultat!

 

28. Vodi dnevnik

Težina: 1/5
Trajanje: 30 dana
Opis: Ovo smo često radili kao mali. Kupi si bilježnicu i u nju zapisuj sve što ti se događa u danu, na što si mislio/la te ideje koje su ti pale na pamet. Piši o svojim emocijama, željama, snovima. Kao da će ti sutra Will Smith izbrisati pamćenje.

29. Nauči svirati novi instrument

Težina: 4/5
Trajanje: 30+ dana
Opis: Nove vještine su uvijek korisne, a većinom i zabavne. Zgrabi instrument po želji i počni vježbati na dnevnoj bazi. Googleaj, gledaj YT videa, maltretiraj susjede. I zasviraj nam nešto na kraju!

 

30. Nauči novi jezik

Težina: 5/5
Trajanje: 30+ dana
Opis: Ovo je nešto što skoro svi želimo, ali uvijek odgađamo. Primi se rječnika, filmova bez titlova, knjiga i aplikacija. Ako nakon 30 dana uspiješ reći nešto o sebi na drugom jeziku u 20 rečenica, izazov je odrađen.

 

 

Bonus izazovi kao ideje:

  • 30 minutna šetnja svaki dan
  • Plancking challenge – 5 minuta
  • Bez alkohola ili cigareta 30 dana
  • Nemoj koristiti FB  ili IG tjedan dana
  • Nemoj se žaliti na NIŠTA tjedan dana
  • Ne pričaj 1 cijeli dan

Jesmo li uvjetovani ne voljeti se?

Vrijeme čitanja: 7 minuta

Kako započeti temu samopoštovanja i voljenja samih sebe?

Očigledno je da je od iznimne važnosti i bez da pišem razloge. Nije mi u cilju pisati dosadne duge članke koji će inspirirati jednu osobu od vas sto koja će shareati članak i pomisliti kako ima smisla. Što je onda moj cilj? S jedne strane nemam ga. Odlučio sam pisati bez očekivanja, bez pretpostavki, bez planiranja. Naravno da bih htio da sinkronizira s vama i natjera vas na ozbiljne korake koji će dovesti u konačnici do razvijene ljubavi prema sebi. Naravno da bih htio da se povede diskusija i napokon priča o idejama i iskustvima kako se približiti tome, ali svjestan sam da u ovom hypersvijetu nemamo vremena ni za ozbiljnu kritiku, kamoli raspravu. Naravno da bih htio osvijestiti ljude da je ovo upravo liječenje uzroka većine problema. Da shvate koliko se toga mijenja kada se poštovanje prema sebi samima primjeni u praksi. Kada naučimo reći NE u pravo vrijeme, DA u pravo vrijeme, NIKAD VIŠE u pravo vrijeme.

Pišem ono s čim sam sinkroniziram i čija logika me toliko lupa po glavi da moram podijeliti glavobolju. Ispričavam se unaprijed. Nekako imam osjećaj ako ju podijelim sa što više vas, ona mora nestati… a kad nešto nestane, uvijek nešto novo nastane. Život ne ide bez smrti, udah ne ide bez izdaha.

Ponavljam pitanje – što je onda moj cilj?
S druge strane cilj je sebičan. Pišem da sam sebe osvijestim i prisjetim se što sam naučio o tome te ponovno počnem koristiti. Ali istovremeno, dio mene želi još vidjeti da svijet nije umro od konstantnog predoziranja webom i da postoji nada da grupa ljudi počne mijenjati sebe na bolje. A ova platforma, trenutno je jedino što imam. Dio mene želi vidjeti da je nekome stalo još do sebe, da se trgne, poludi, vrisne, pokaže tu f*cking emociju po kojoj smo poznati kao živa bića. Jer ne vidim ništa živog u ljudima već dugo. Vidim u egu, ne u njima. A ega mi je i preko glave (otud glavobolja).

Ok, da, imam očekivanja… očito. Posljedica bivanja čovjekom, i to onim nesavršenim. Zaboravite na savršenstvo, ne postoji. Da postoji ništa ne bi imalo više smisla. Kad dosegneš savršenstvo, što onda? Što ima više za mijenjati, na čemu raditi, kako se izazvati? To je nedostižan koncept i upravo je zato savršen. No, samo zato što je nešto nedostižno, ne znači da tome ne treba težiti. Bez biranja pravog smjera, a to je onaj koji je u skladu s emocijama koje ti dižu vibraciju, nema napretka. Pa, ono o čemu ću pisati ovdje je zašto i kako težiti toj nedostižnosti.

Prvo što želim razjasniti jest da moj mozak funkcionira uvijek na traženju uzroka. Nije me briga za rješavanje simptoma koliko god lijek dobro zvuči. Tražim korijen. Tražim zadnji centimetar korijena. Smatram da u osnovi postoji svega par stvari na kojima treba raditi da bi riješili bilo koji problem u životu. Da, rekao sam bilo koji. Rješenje problema je upravo zbog toga naizgled nepovezano s problemom, odnosno vrlo daleko od njega. Upravo to je razlog zašto se ljudi ne bave njime – čini se da će trebati vječnost da se napokon rješenje i problem suoče licem u lice. …ne shvaćajući da bavljenje uzrokom rješava više od jednog problema. Transformira cijeli život i diže nas na razinu s koje uočavamo kako su prethodni problemi bili sprdnja. I nevjerojatnim će se činiti da smo se toliko njima zamarali.

Slično je s našim tijelom. Ono je samoizlječivo, jedino mu trebate za to pružiti odgovarajuće uvjete. Ali, kada liječi – liječi sve. Ima svoje prioritete, ali liječi se cijelo, ne fokusira se na jednu bolest pa zatim stane. Princip liječenja je gotovo uvijek usporediv s našom psihološkim problemima. Kada se fokusira na uzrok, rješava se sve, ne samo tvoja trema pred ljudima ili strah od dizala. Nisi stroj kojem se zamjene dijelovi, cjelina si čiji dijelovi konstantno međusobno komuniciraju i potpomažu si kako bi te održali u optimalnom stanju.

Hoću li ikada početi pričati o samopoštovanju? Hoću, ali ovo nije bio uvod. Ovo su bile prvi koraci. Osvješćivanje je jedan od tih korijena do kojih je došla voda. Bez tog procesa nema ničega. Ono dolazi prije ili netom poslije emocije koja se javlja unutar nas kao potres koji će preliti onu kap na vrhu čaše.

 

Zašto je toliko teško voljeti sebe?

Nije vaša krivica. Uvjetovani smo kroz život tako. Ne samo okolinom već čak i odgojem od roditelja, iako nisu imali takve namjere. Ljudi rade najbolje što znaju, a znaju ono što su naučili od drugih te uzročno-posljedičnih situacija u svom životu. Tijekom odrastanja učili smo da neki postupci podrazumijevaju da se ponašamo „dobro“ iliti u skladu s tuđim željama, a neki postupci nas čine „lošima“. Kroz sustav nagrađivanja i kažnjavanja  pokušali smo izgraditi sebe kao osobu, istovremeno ostavljajući tragove konfuzije i manje vrijednosti zbog neodgovorenih pitanja na naše „loše“ postupke. U mnogim situacijama ljubav prema našim bližnjima je bila predstavljana kao bezuvjetna, najvažnija ili čak jedina bitna – dok se prakticiralo sve suprotno od toga.

Unatoč svim negativnim emocijama i nelagodi, očekivalo se da razina ljubavi i poštovanja bude uvijek na vrhu jer je obitelj – obitelj. Takve situacije čine nas izgubljenima jer svijet koji vidimo nije u skladu sa svijetom u koji nas drugi uvjeravaju da je stvaran. Posljedica toga je da počinjemo sumnjati u riječi i emocije te ih odjednom gledamo kao lažne. To izaziva prvotno veliku količinu frustracije jer nam nije dozvoljeno izraziti se kako osjećamo, a kasnije jednostavno odustanemo od uvjeravanja i stvaramo uloge koje odgovaraju drugima, ali najmanje nama. Sami se osjećamo lažnima jer ne živimo u skladu sa sustavom uvjerenja koji su iskonski u nama.

 

Kada odrastemo toliko smo već uvjetovani da princip nagrađivanja i kažnjavanja primjenjujemo na samima sebi. Jedan od načina kažnjavanja je uskraćivanje prilika zbog vjerovanja da nismo dovoljno dobri da ih ostvarimo do kraja ionako. Drugi je nepoštovanje samih sebe zbog čega dozvoljavamo drugima da nas ne poštuju. Miguel Ruiz kaže  da je granica zloupotrebe samih sebe upravo ista granica koju ćemo snositi od nekoga drugoga. Ako smatramo da nas netko zlostavlja manje nego što vjerujemo da zaslužujemo, dopustit ćemo (ili oprostiti) to zlostavljanje. Upravo zato je samopoštovanje i stavljanje sebe na prvo mjesto od ključne važnosti. Imamo potrebu da nas drugi poštuju i vole, a sami sebe ne volimo. Time tražimo ljubav kroz druge osobe kako bi nas nadopunile, ne shvaćajući koliko ljubavi imamo u sebi te istovremeno ocjenjujući i sumnjajući u razinu ljubavi od drugih. Čini se gotovo nemoguće da nas netko može voljeti te imamo potrebu to stalno preispitivati. Zbog toga se nikad ne prepuštamo ljubavi u potpunosti te ju ne proživljavamo kako bi istinski ona trebala biti proživljavana.

“Ljubav ne moramo opravdavati; ona postoji ili ne postoji.”

 

Što se događa kada razvijemo apsolutno poštovanje i ljubav prema sebi?

Prvo moramo razjasniti da ovdje ne govorimo o klasičnoj narcisoidnosti. Govorimo o ljubavi u pravom smislu riječi, a to je ona bez ega. Bilo u nama ili u našem odnosu s drugima. Ljubav se može proživljavati kroz razne emocije i na razne načine, ali u osnovi ona je motivirajuća i inspirirajuća. Sve ostalo, što je danas najčešće nažalost, jest oblik ega – posesivnost, potreba zbog osjećaja nepotpunosti, ovisnost… i kao takvo neodrživo. Ako ne dolazi do rasta ljudi u odnosu, onda se vrlo vjerojatno radi o obliku ega ili nepoštovanja (samih sebe).
Kada razvijemo poštovanje prema sebi koje ima ljubav kao bazu, onda nemamo razloga ne vjerovati da smo za nešto sposobni, onda ne dopuštamo da itko gazi po nama, bilo da se radi o stajanju na prste ili bacanju klavira na nas. U svakom trenu se osjećamo potpuni i time uklanjamo strah te si povećavamo šanse da privučemo što želimo, odnosno trebamo za daljnji rast. Rast intenzivira osjećaj sreće, a problemi iz osnove sreće postaju samo izazovi s kojima se lako hvatamo u koštac jer uviđamo da su manji nego što bi nas naš ego uvjerio.

U konačnici, sreća jest sve što tražimo. Ono što u osnovi cijeli život ganjamo jest osjećaj. Svaki osjećaj smo sposobni stvoriti u svakom trenutku. Oni su projekcija naše svjesnosti i čemu pridajemo fokus u toj svjesnosti. Kako bi život bio interesantniji postavljamo si razne ciljeve te vjerujemo da ćemo neku „potpunu sreću“ postići nakon ostvarenja tih ciljeva. Upravo ti ciljevi uvjetuju naš rast te su zbog toga oni dobri. Ali, problem leži u tome što smo zamijenili mjesta uzroku i posljedici. Sreću ne bi trebali tražiti iza ciljeva, već ju osvijestiti. Ona se skriva iza fokusa. A jedini način da ju nađete je da se fokusirate na sebe, odnosno u sebe. Kažu da za sreću nije potrebno ništa i ništa nije bliže istini. Smatramo da ju ne možemo stvoriti jer vjerujemo da ju nekako moramo stvoriti, dok ona leži samo iza fokusa. Fokusa oslobođenog misli koje stvaraju strah, pretpostavke i predrasude. Oslobođena je očekivanja, želje, potrebe.

Umjesto da ju očekujemo iza cilja, ako ju osvijestimo u sebi, ona će postati uzrok za sve daljnje uspjehe, a ne posljedica mukotrpnog rada do ciljeva. Sa srećom kao osnovom, problemi lako postaju izazovi, strah se transformira u uzbuđenje zbog novog iskustva, a ljubav se oslobađa potrebe i uvjeta.

 

Easier said than done.

Kao i uvijek. Ovakve stvari je uvijek potrebno opravdavati od cinizma. Ne vidjevši da upravo postupak micanja od cinizma uvjetuje jednostavan postupak prebacivanja fokusa, odnosno osvješćivanja. Ovo nije riječ s kojom se želim razbacivati. Osvješćivanje nečega jest proces koji možemo kontrolirati, za razliku od većine emocija, situacija i ljudi. Ono je prvi korak ka rastu, ali mora postojati želja za time. Ako ne postoji stvarna, istinska želja onda sve vježbe svijeta koje ovdje mogu navesti vam neće pomoći. Upravo zato i ne pišem o svim tim vježbama. Odlazim na uzrok, ne bavim se simptomima jer lijekove možete naći u puno drugih članaka – od meditacije do vizualizacije, mantranja, zahvalnosti, pomaganja, istraživanja, riskiranja, mijenjanja navika… Postoji ogroman broj alata i svi vam mogu biti korisni da dođete do kapi koja će se uliti u čašu – postupka osvješćivanja. Koja će kaos pretvoriti u red, poremetiti zakone entropije.

Nisam ni blizu rekao sve što sam htio i što smatram da je važno, ali rekao sam što je izašlo iz ovog procesa inspiracije. Zasada dovoljno. Nemojte mi vjerovati ili opovrgnite sve, nije mi bitno. Pozivam vas da isprobate jer kako klišejski kažu – nemate ništa za izgubiti, ali sve za dobiti. Ovako sam bar ja sebe uvjetovao, možda je vama potreban drukčiji put, ne znam. Ja samo pišem… jer tu se osjećam bez uloge, bez slojeva sumnje, sa sobom.

empty space

Biti pjesnik

empty spaceZašto bi htio biti pjesnik?
Pjesnik je spreman strgat si srce radi iskustva
Kad uništi svoje traži tuđa da prekroji
Da… čuva ih, kao da je njegovo.

Što je mračnija tama to će biti jarkije sunce
Ali proći taj put, to nije za ljude.
Pjesnik ide tuda jer je davno izgubio smisao
Ide jer za izgubiti nema više ništa.

I ne zavaravaj se da njegove riječi liječe
On se s tvojom boli poistovjećuje jer traži protuotrov
za sebe, zbog uštrcane nade što razočara uvijek
Da bi zaronio duboko, zakopao se dublje.

Zar ne vidiš – pola priča je izmišljeno
iskopano iz morbidnog svijeta njegovih misli
Toliko je puta zakopao svoje likove prazne
Da gdje god se pomakne po grobovima gazi

Kažu da ne možeš pobjeći od svojih demona
On ih udiše kao prašinu u svoja pluća
Sve što je izlio iz nalivpera sada se vraća
Zrno po zrno taloži se oko srca.

Prilagođeno biće bit će bićevano zauvijek
Malim, slabim, smrtonosnim udarcima.
I sve te riječi, igre, siluete jednog pjesnika,
samo su potvrda, koliko si podložan toliko ti se servira.

Zašto bi htio biti pjesnik?
On samo staje u tuđu kožu jer se njegova raspukla
On stavlja u pjesme danas sve što jest, kako bi nestao sutra
I kad ode reći će: Živio sam radi drugih

I sebično će opet nahraniti svoja usta.

a boy

Dječak

a boyPrije nego upoznaš muškarca, želim da upoznaš dječaka
on je taj koji je bez straha, ovo sada je polustrgana maska.

kao kvrga nastala na glavi divljaka jer naglavce i pada
Tko bi rekao da nekog tako brižnog nije briga što će stradat.
Shvaćaš li?

On voli bez da to uči, ne oprašta jer nikad nije ni zamjerio
On te samo uhvati za ruku i vodi te svojim svemirom.

Dječak je uvijek željan života, a suzama čisti se od bola
njegova iskrenost pogađa odrasle i kad bježe od toga.

A muškarac? On drži do uloge, trudeći se biti tvoj kroj
Samo kad zagrli te, probudi dječaka koji sanja biti tvoj.

Biti svoj, istovremeno. Pod teretom ismijavanja od ljudi,
samo tokom spavanja se budi, izranjavan.

Fokusiran na igru ni ne osjeti rane, ni ne sjeti se.
Samo slijedi znatiželju, samo želi sresti te.

Sve što je bez tebe je previše za njegov teret…
Dječak ne prestaje voljeti bez obzira na nered u glavi
muškarca, distanca između njega i njega sada se makla
jer da nije tebe ne bi bilo ni dječaka.

Drukčija

Ona našla je sreću, nakon godina traženja.
Malena dizala je kamenja, gledala iza zavjesa,
Pisala je strancima, sto put ispala s tračnica,
Išla na mjesta najljepša i pristala na svaki bal.

Ali, uvijek falilo je nešto,
nešto nije štimalo sa srećom…
Često mislila je da ‘nešto’ je ‘netko’,
ali srećo:

“Oni su samo ogledalo tebe, pogledaj u sebe,
Kad juriš ne gazi se da bi ulovila vrijeme!
Kad uhvatiš mu ruku ne zaboravi,
tvoja sigurnost u tebi boravi,
tvoja budućnost gori i ne ovisi
o tuđoj ljubavi,
u ljubavi svoja si.“
Sada kada je odrasla još je veće dijete,
U sebi je pronašla razlog za veselje.
Povijest je povijest. Trenutak se uvukao u podsvijest,
Podsjetnik da njena misao traži pokret,
Osjećaj da korak naprijed stvara potres!

Ponesi osmijeh malena, povest će te u tvoj svijet.

Znaš da on bolji je, tu vladaju čarolije u zraku…
Ovdje sve tvoje odlike žive u transu,
Emocije su sad svud, one vrište i skaču!
Kao ti – one sjaje u mraku

Ne sumnjaj u ljepotu – ona je besprijekorna.
Sveprisutna, vječna, i u tami osvijetljena!
Ne moraš biti nevjesta da budeš prelijepa…

Budi svjesna i shvatit ćeš da ne trebaš
Činiti išta osim prepustiti se srži svemira – sebi
Ruke i noge tu su jer transformiraju riječi…u djela.

Htijet će te svijet jer si toliko drukčija!
Odskačeš od normi, njihovog učenja.
Značiš im jer zračiš. Odjednom – njihov zrak si!
Kreativnošću gradiš nešto što nisu ni znali
da je moguće…
Tad zvat će to čudom i cijeniti tvoje postupke
Tvoje čudne korake, sulude odluke.
Tada voljet će jer će vidjeti kako voliš svijet,
Kako voliš sve,
Kako voliš se…

type writer

The Fall

type writerI had the weirdest dream.
I was falling,
Like Alice.
Or failing…
Words are blurry in dreams.

There were no hands to grab on.
There was no slowing down.
It lasted for most of my life.
I grew old and cold to the fear.
I stopped caring, but the fall was blurry, still.

I started wishing for the end of the road,
A horizontal wall, if you wish.
The pain, the blood…
Anything to surprise me,
To feel the part of what they call life.

And the surprise came.
It was fear, again,
But not the death related one. No.
“What if I don’t feel love anymore?”
“What if… I never live anymore?” What if?

Like a sign, suddenly
You woke me up,
Because you heard me screaming
“Love! Love!” again and again.
Eyes opened, as clear as you.

feel

Osvješćivanje kao sredstvo za kontrolu ega?

Iskreno, dosta  mi je izlika. Ne samo tuđih, i svojih. Kako kaže Eckhart Tolle – određuju nas naši stavovi i naše akcije. Posvjedočili smo kako su ljudi s teškom situacijom u djetinjstvu postigli ono što naš sustav smatra izvrsnim postignućem, ali i obrnuto. Posvjedočili smo isto tako kako su ljudi s teškom situacijom u djetinjstvu ostali i dalje u teškoj situaciji u starijoj dobi. Je li stvarno okolnost glavni faktor za čovjekov uspjeh? Naravno, situacija gradi karakter, ali samo o našim stavovima i akcijama ovisi postignuće.
U svijetu danas, postignuće je vezano za novac i moć, ali koliko je to zapravo bitno? Što je to zapravo što tražimo? Koliko dugo ćemo vjerovati da se emocija može kupiti, da je ona nešto izvan nas?  Vjerujete li mi da osjećaj do kojeg želite doći možete imati upravo sad?
Pogledajmo podrobnije stavove i akcije koje dovode jednoga do ljubavi prema životnim trenucima, a drugoga do zavisti i nemira.

Koliko smo uvjetovani? Zaista? Okrivljavanje okoline, politike, ljudi, vremena, situacije… Zar nije sreća stanje svijesti, a osmijeh još uvijek besplatan? Ali tako je prokleto gorko-slatko živjeti u patnji, ipak tu smo zajedno. Većina većine većinom se brine. Brige oko stvari koje bi se mogle desiti, a nikad neće. Brige oko stvari koje se jesu desile, kao da će ih to promijeniti. Brige oko stvari koje će se desiti, kao da će zbog toga nestati. Fokus odlazi na problem i ostaje na njemu, dok je „rješenje“ samo slaba jeka u pozadini hrabrosti.

Žrtva

Tako jaka riječ. Ne želimo priznati njeno prisvajanje, ali uživamo u njenom doticaju s drugima. Potreba za pažnjom prirodna je društvenim bićima, ali daleko pretjerana u kaosu emocija. Možda ako misle da nam gore ne može, svaki korak će biti mala pobjeda. No, možda volimo sažaljenje. Evo, žalim te, you win.
Zašto živimo u stanju konstantnog nemira? Što nam treba da napokon budemo sretni, zadovoljni sa svojim životom, s trenutnim stanjem? Uvijek nešto. Ali, zapravo ništa. Trebamo se probuditi, osvijestiti, uzeti ego pod kontrolu, umjesto da on kontrolira nas – što je nesvjesno stalna situacija. „Situacija“ je zanimljiv termin. Jer, što naš ego smatra da život predstavlja? – niz situacija, zar ne? Ali, on nas zavarava da su te situacije naš život. Uočavate li razliku?

U kojoj god se situaciji nalazili trenutno, shvatite da ona ne predstavlja vaš život. Emocija stvorena tom situacijom nije vaše oličenje. To je oličenje ega koji se hrani na tjeskobi i nezadovoljstvu. Apsolutno ste sposobni odijeliti se od emocije čistim postupkom osvješćivanja. Ako u trenutku žara emocije stanete i sagledate emociju kao nešto izvan vas, ako ju samo promatrate, ona će promijeniti svoje stanje. I u kvantnoj fizici, ukoliko je u eksperiment uključen promatrač, kvantna stanja se mijenjaju. Čista svijest mijenja okolnosti. Promotrite sadašnji trenutak, promotrite emociju, gledajte ju kao dio ega, a ego kao tijelo izvan vas. Nasmijte se egu i vizualno ga izbrišite. Ono što ostaje ste vi. Čista svijest bez tjeskobe, predrasuda, pretpostavki, straha, brige. Čisti osmijeh svjestan sadašnjeg trenutka. I to je ono što je važno, to je život.

To ste vi.

U apsolutnoj ste kontroli svega što vam se događa, uvijek imate izbor biranja emocije ako se samo odvojite od ega. U tom slučaju kontrolirate situaciju i stvarate iz nje najbolje za sebe.  Naravno, uvijek je lakše reći nego učiniti, ali kao i kod svake nove dobre navike – treba vremena. Vježbajte osvješćivanje u svakom trenutku kada nešto radite ili osjetite negativnu emociju. Budite prisutni. Što to znači?

Zaustavite tok misli jer misli su objekti prošlosti i budućnosti, budite ovdje i sada. To je najlakše učiniti ako se koncentrirate na dah, osvijestite situaciju u kojoj jeste i odvojite svaku negativnu emociju od nje, od ega. Zatim postanite svjesni prostora oko sebe, tog Ništavila koje omogućuje da sve postoji. Već znate i sami da svaki objekt koji postoji je 99% Ništavilo. Da objekte čine atomi poslagani u kristalnu rešetku koji su toliko mali da je gotovo sve što objekt čini prazan prostor. Promijenite perspektivu, poštujte Ništavilo jer  zbog njega sve postoji. Sve je u jednu ruku iluzija koja nam okupira životne situacije. Zatim postanite svjesni zvukova oko sebe, svakog auta vani, svake ptice, svakog vjetra. Ako slušate glazbu, analizirajte sve instrumente koje čujete, postanite promatrači. A potom, postanite svjesni Tišine. Tišina u kojoj se rađaju i umiru svi ti zvukovi, koja dopušta da postoje vibracije različitih frekvencija koje dopiru do naših slušnih organa. Postanite svjesni ostalih svojih osjetila – mirisa oko sebe, okusa svake hrane ili pića, svog tijela. Obratite pozornost kako majica dodiruje vaša leđa, hlače kako dodiruju noge. Ako stojite, obratite pozornost na noge koje dodiruju tlo, na ruke, na to je li vam hladno ili toplo. Budite u trenutku i promatrajte.

 

feel

 

Promatrajte ego kod različitih ljudi, njihov karakter za koji smatraju da su oni sami. Budite svjesni da u bilo kojoj reakciji, pogotovo onoj nabijenoj lošim emocijama, kod njih prevladava ego. Odijelite ego kod te osobe od te osobe. Ne zamjerajte, ne osuđujte, ne izazivajte. Ukoliko to činite, niste uspjeli kontrolirati svoj ego. U srži svega ne postoje negativnosti, postojimo mi koji smo svjesni iluzija, ali ih iskorištavamo samo za našu dobrobit i pozitivne emocije.

Postoji Istina, koja je daleko različita od ovoga na što smo naviknuti, što smo upoznali, što nam je nametnuto. Kada se kaže „Istina će vas osloboditi.“ shvatite da se ne govori o vašim lažima i istinama koje govorite jedni drugima. Riječ je o istini prisutnosti u trenutku koja nudi oslobođenje od svih iluzija i ega uz posljedicu buđenja. Stvarnost je sasvim drukčija i čeka vas otvorenih ruku.

Samo je postanite svjesni.

motion

In Motion filozofija

Nakon nešto kontempliranja o svom životu i u potrazi za brandom s kojim se želim predstaviti – izrodio se “In Motion”.

motion

Kada bih morao opisati svoju filozofiju življenja u 3 riječi to bi bile upravo ove koje ste mogli naći na  stranici:

FOOD 
MOVEMENT 
WORDS 

U ovome članku ulazim podrobnije u to tko sam ja i što te riječi za mene predstavljaju. No, upravo iz njih je nastao brand In Motion. Život je za mene iskustvo kontrasta, proživljavanje svega… Biti istovremeno promatrač i protagonist, jedno u dualnosti svemira. Život proživljavamo interakcijom, djelovanjem, emocijama.

Upravo su emocije ono što tražimo i od čega bježimo, ne shvaćajući često da je svako iskustvo emocija način rasta. Sam dizajn boli, bilo fizičke ili emotivne, jest tu da nas upozori da promijenimo smjer prije nego postane kobno. Da nema nje, ne bi maknuli ruku dovoljno brzo s vrućeg štednjaka, isto tako ne bi ni izvukli sebe iz nesnosnih situacija. Nažalost, ljudi su se naučili prilagođavati boli koristeći ju kao sredstvo samokažnjavanja zbog premalo samopoštovanja. Kao da smo u ovoj modernizaciji sav fokus stavili na materijalno, pokušavajući ga učiniti vrijednijim, i u procesu ga micali sa sebe – čineći sebe manje vrijednima. U svojoj empatiji spremni smo dati svu svoju ljubav drugima shvativši ju limitiranom te tako ostali u zabludi da je nema dovoljno za nas. Ljubav prema sebi, prihvaćanje sebe jest temelj iz kojeg učimo kako reagirati pravilno i pravovremeno na emotivnu bol.

Ovaj uvod je bio potreban kako bih objasnio zašto je cijeli spektar emocija potreban. Nužno potreban.
Filozofija konstantnog pozitivizma je opasna i može dovesti do velikih zabluda. Tu smo da proživimo sve, ali i da koristimo negativne emocije kao usmjerivač. One nisu ovdje da se u njima živi, iako se čini da je iz njih gotovo nemoguće izaći. Proces osvješćivanja je ključan u toj priči. Kao što je osvješćivanje vrućine na štednjaku pomoglo da ne ozlijedimo ruku još više, tako osvješćivanje situacije i emocije mijenja njeno kvantno stanje. Osvješćivanje može biti i trenutak za neke ljude i proces za druge. Kao navika – ono se vježba dok god ne postane dio nas. Ono preusmjerava fokus s boli na poštovanje prema sebi da tu bol ne dopustimo. Pokreće se iz uloge promatrača, a nastavlja u ulozi protagonista… što znači djelovanjem. Bez našeg djelovanja nema ni rezultata.

Kao osvješćivanje, tako vježbamo i samokontrolu, čime se nakon svakog djelovanja u novim situacijama osjećamo sve snažnije i samouvjerenije. Ako ne uključimo djelovanje, uloga promatrača ostaje zarobljena, što zna imati dva rezultata… jedan je da vjerujemo da se ne možemo izvući i borimo se s konstantnom tjeskobom, dok je drugi prosvjetljenje nakon što ljudi shvate da se u maksimumu straha – a najveći je upravo onaj od smrti – nije ništa dogodilo. Takve situacije su riskantne jer mogu učiniti i fizikalne promjene na organizmu, no u rijetkim slučajevima ljudi vide svijet drukčijim očima jer su osvjestili da su iz najgoreg izašli živi.

Prije nego ovo postane članak za sebe, vratimo se na to zašto su upravo ove tri riječi važne za mene.
Shvativši da su emocije ključni faktor našeg života, u glavi mi se vrtio jedan od dražih citata genijalnog Anthonyja Robbinsa:

 

“Emotion comes from motion.”

 

Kada imamo problem, odnosno manjak pozitivnih emocija u životu, najbolji način za aktivirati ih jest – pokretom. Robbins u svojim knjigama i predavanjima govori puno o ovom aspektu te raznim načinima kako to postići, što mi je osobno bilo od velike vrijednosti te vjerujem da će biti i vama, a otkrit ću vam ih kroz članke na ovoj stranici.
Zaista, pokret je riječ koja objedinjuje sve aspekte mog života jer omogućuje djelovanje kroz određeni flow. Bilo da se radi o tečnosti misli, kretanja preko prepreka ili onom u kreativnosti… jednostavno je integralan dio rasta, usavršavanja, mira, sreće.

 

“Resist nothing.”

 

Ne želim se bojati emocija, niti želim živjeti bez njih. Upravo zato želim biti In Motion.
U samom logu ove stranice možete vidjeti malu spiralu u obliku slova e – kao emotion. Spirale su za mene iskonski oblik dizajna svemira, to jest – nas. Nalaze se svugdje, od mikroskopskih do makroskopskih oblika i mogu nas naučiti više o životu nego sve škole zajedno. Dizajn i inteligencija prirode su nenadmašni, a upravo isti taj dizajn je oblikovan u nama. Odvojeni smo od prirode samo onoliko koliko se sami u to uvjerimo.

Na kraju, In Motion inicijali predstavljaju i moje vlastite inicijale, stoga osjećam da živim In Motion koliko i In Motion živi u meni.
Nadam se da će moje riječi sinkronizirati i s vašom vibracijom, a ako neće, u redu je. Tu smo prvenstveno da učimo jedni od drugih, zajedno rastemo u procesu i ponovno naučimo voljeti same sebe. Ne ustručavajte javiti se i podijeliti svoja iskustva i mišljenja. Vjerujem da zajedno možemo puno brže doći do više saznanja i time prije voditi kvalitetniji život.

Hvala vam.

Blue Lotus centar [Tajland 2. dio]

Dobro došli na moje novo radno mjesto!

U ovome postu opisati ću čime se bavi ovaj centar i pokazati što smo marljivo pripremali zadnja 3 mjeseca koliko sam trenutno ovdje.

 

Blue Lotus learning center je upravo to što mu ime govori –  centar u kojem podučavamo naše goste kako pripremati jela bazirana na namirnicama biljnog podrijetla. Osim toga, koncentriramo se na jela koja je jednostavno napraviti, koja će nutritivno pružiti organizmu sve što mu je potrebno, a istovremeno kojima ćemo pokazati okuse svojstvene Tajlandu, odnosno Aziji. Filozofija Blue Lotusa svodi se na korištenje cjelovitih namirnica te na reciklaži svega što koristimo. Ideja recikliranja je zapravo vrlo raširena i kvalitetno primijenjena u cijelom Evason Hua Hin resortu, čiji je Blue Lotus dio. Tako na više mjesta možete naći košare, kante te veliko odlagalište.

 

recycle bins

 

Tijekom radionica koje se održavaju na dnevnoj bazi, uz recepte objašnjavamo nutritivnu važnost mikronutrijenata te, ovisno o vrsti radionice, kako ta hrana pomaže pri aktivnom stilu životu. Trenutno imamo u toku 7 različitih radionica te 2 vrste jedno-tjednih predavanja gdje ljudi mogu naučiti velik broj recepata, tehnika kuhanja i rezanja (sigurnost na prvom mjestu!) te dobiti razne savjete i trikove pri pripremi jela. Uz to, obilazimo i naš predivni organski vrt u kojem se nalazi velik broj voća i povrća kako bi ubrali potrebne sastojke. 2 puta tjedno odlazimo i na jutarnje tržnice te posjećujemo obližnju plažu i Khao Kalok brdo.

 

But wait… there’s more! 🙂

 

U centru na dnevnoj bazi eksperimentiramo s novim jelima i namirnicama te testiramo i poboljšavamo postojeća jela kako bi kvaliteta bila uvijek na vrhu. Različita jela se osmišljaju i za restorane koji se nalaze u resortu. Izrada i prezentacija takvih jela kuharima restorana i uska suradnja s njima ono je što me oduševljava radeći ovdje. Iako u resortu radi preko 200 ljudi, ovdje se stvarno osjeća obiteljska bliskost i timski rad. Nerijetko su upravo kuhari i ostali radnici u resortu zapravo gosti na radionicama kako bi naučili nešto novo i tako proširili svoje znanje. Ne zaziru od veganskih jela, već su vrlo otvoreni za uvođenje istih u restorane. Tako u restoranima možete već probati veliki broj veganskih jela nastalih u domu Blue Lotusa, a ponuda se širi svako malo.

Daljnji rad centra imati ćete priliku vidjeti kroz ostale moje članke, kao i detaljniji opis radionica koje slijede.

Prepuštam vas dalje slikama  jela koja smo pripremali na radionicama. Kao što ćete vidjeti, aranžmani tanjura su nam vrlo bitni jer je estetika dio cjelokupnog doživljaja svakog jela, stoga potičemo ljude da se igraju slaganjem namirnica kako bi probudili u sebi onu dječačku kreativnost koja stalno traži inspiraciju.

Tim Blue Lotusa može pratiti i na našoj Facebook stranici!

 

 

work&travel

Uvjeti za rad na Tajlandu

Pozdrav svima!

Ovo će biti kratki post o tome što treba obaviti prije i nakon dolaska na Tajland ukoliko ulazite u radni odnos u ovoj zemlji. Sve što ću vam napisati je naravno iz mog iskustva, stoga ne mora biti nužno točno za vas jer svaka firma ima svoja pravila.

Moja glavna komunikacija bila je sa zaposlenicima firme iz ljudskih resursa. Njima sam na zahtjev poslao najvažnije dokumente, a to su:

  • Supplement diplome s fakulteta 
  • Životopis 
  • Skenirana putovnica 

Ako nemate već biometrijsku putovnicu, na Policijskoj upravi Zagrebačkoj podignite 2 uplatnice, ispunite svoje podatke i uplatite traženu svotu. Ako uzimate putovnicu normalnim postupkom koštat će vas: 320 kn + 35 kn upravna pristojba (to se može uplatiti i u državnim biljezima jer je vrijednost ispod 100 kn). Ako uzimate po hitnom postupku, koštat će vas: 410 kn + 140 kn upravna pristojba.

Za putovnicu, uz dokaze o uplati, trebat će vam i osobna iskaznica te fotografija za putovnicu 35 mm x 45 mm. Ne trebate podizati i ispunjavati nikakav zahtjev prethodno kao što je pravilo za osobnu.
Ukoliko imate staru putovnicu, nju donesite obavezno da vam je ponište. Ako ju nemate na šalteru ćete odmah napisati izjavu koju će vam oni izdiktirati, da ste ju izgubili.
Putovnicu sam ja po hitnom postupku dobio već sljedeći dan, inače se čeka do 48h.

Nakon toga možete kupiti kartu za avion jer će vam ona trebati za dobivanje vize. Ako niste sigurni oko datuma putovanja – opet nije problem, jer će vam ljudi u Tajlandskoj ambasadi ići na ruku te im kartu možete poslati naknadno e-mailom.

Sljedeći korak je dakle Tajlandska ambasada u Gundulićevoj gdje ispunjavate zahtjev za vizu.
Da bi dobili vizu potrebno vam je:

  • putovnica koja vrijedi najmanje 6 mjeseci još 
  • kopija prve stranice putovnice (gdje je slika) 
  • kopija avionske karte (nije hitno)
  • fotografija kao i za putovnicu 
  • ispunjen zahtjev 
  • novce (60 eura; točno u eurima) 
  • dokaz o zaposlenju – ponuda za posao/ugovor

Zahtjev možete naći na njihovoj stranici i isprintati ga te u miru doma ispuniti. Za neke podatke morat ćete pitati firmu za koju dolazite raditi. Sve što vam je nejasno možete pitati u ambasadi pri predavanju dokumenata.
Na njihovoj stranici ne piše ništa o izdavanju radne vize (non-b), ali sve je isto kao i za turističku. Maksimalno što vam mogu dati vizu je na 3 mjeseca, a nakon toga vam firma produžuje na zahtjev za svaka nova 3 mjeseca. Navodno ako ostajete duže, postoji mogućnost da vam odmah zaokruže na godinu dana. Meni to nisu odobrili ovaj put.
Cijena je dakle 60 eura za radnu vizu, platite odmah i dobivate vizu na licu mjesta isti dan.

Sljedeće najvažnije jest na Policijskoj upravi prijaviti privremeni odlazak iz zemlje. To se inače prijavljuje ako odlazite na minimalno godinu dana (to će vam upisati tamo u formular), ali u svakom slučaju je dobro prijaviti kako bi policija znala da niste u državi. Za to vam treba samo zahtjev koji stoji na informacijama na kojem se zaokružuje opcija a) prijava prebivališta; b) prijava boravišta; c) prijava privremenog odlaska iz zemlje. Ispunite samo par kućica koje se tiču toga. Uz to će vam trebati osobna iskaznica te bilo kakav dokaz da ste dobili taj posao. To ćete naravno dobiti od firme prethodno – ponudu za posao ili ugovor.

Nakon toga spremni ste za let!

Ovisno o firmi morate pripaziti pokrivaju li vam zdravstveno, sređuju li poreze i sl. Moje iskustvo je da sam se po dolasku išao registrirati u bolnicu i obavio osnovni liječnički pregled u 15 minuta. Morao sam se opet fotografirati za imigracijski ured te sam dobio radnu dozvolu i socijalni broj (SSN – Social Security Number). Pošto Tajlanđani dosta loše znaju engleski, za takve stvari je najbolje da netko iz firme ide s vama i osigura da ste sve napravili – naravno i njima je u interesu da je sve legalno.

To je sve čega sam se trenutno uspio sjetiti, a ukoliko ću još nešto sređivati u vezi dokumentacije, naknadno ću dopisati u post kako biste bili uvijek “update-ani”!

Sretan put! 🙂

Žlica put Tajlanda (Tajland 1. dio)

Premotajmo vrijeme 3 mjeseca unazad.

Diveći se fotografijama fenomenalnog veganskog chef-a i dragog prijatelja Christophea Berga, koji je u “Evason Hua Hin” resortu pokrenuo nešto što je bio jedan od mojih ciljeva što se tiče karijere, sanjao sam kako bi bilo divno raditi na takvom mjestu okružen tropskom prirodnom ljepotom. To nešto jest centar za učenje kuhinje bazirane na biljnim namirnicama, u Christopheovom slučaju – Blue Lotus Hua Hin. To mjesto jest Tajland, preciznije Pak Nam Pran.

Kako si praktički nikad nisam stvorio priliku za putovanje ikamo dalje od Češke, tako se i ova ideja činila još vrlo daleka i poprilično nestvarna. Unatoč tome što me ljubav prema tropskim krajevima, kao (polu-raw) vegana, nutkala da čim prije krenem u slične pohode.
Sve dok jednog od tih dana nisam dobio ozbiljan udarac stvarnosti te jaku pokretačku energiju za životom kada je u inbox s laptopa udaljenog 8500 km doputovala ponuda za rad upravo s ranije spomenutim vrhunskim chef-om i njegovim Blue Lotus timom.

Mislim da je nepotrebno (ako ne istovremeno i nemoguće) opisati ekstazu zbog takve prilike. Naravno da sam druge sekunde već proučavao letove u smjeru te divne zemlje. Nakon nekoliko skype poziva i puno mailova s Chrisom i drugim zaposlenicima resorta, uspjeli smo srediti sve što je bilo potrebno da se smjestim u udobno sjedalo  Qatar avionske kompanije. Što je sve to točno potrebno za rad na Tajlandu možete pročitati u postu “Uvjeti za rad” gdje sam za znatiželjnike objasnio procedure koje je potrebno obaviti ako bi se zaputili u istom smjeru.

Stigavši prvo u Dohu, Qatar, a potom u Bangkok nakon ukupno 13 sati leta i presjedanja, prošao sam provjeru putovnice, pokupio torbu, razmjenio novce u tajlandske bahte (tečaj: 1 hrk = 5.13 tbh) te pronašao vozača resorta koji me u roku od 3 i pol sata doveo u ovo magično odmaralište. Nije da se samo razbacujem epitetima… već je doživljaj dolaska zaista nevjerojatan. Unatoč vrućini, hodati ovim resortom je iskustvo samo po sebi. Kako se lagano spuštala večer kada sam stigao, a kasnije sam shvatio da su sve večeri takve – imao sam osjećaj kao da sam ušao u paralelni svemir gdje su sve boje intenzivnije, svi zvukovi izraženiji, gdje je sve obavijeno nekim nevidljivim plaštom sigurnosti, sreće, opuštenosti. Tropski krajevi – magični ste!

 

Kako sam prošao 5 vremenskih zona, organizam se definitivno trebao prilagoditi  – što se očitovalo u izmorenosti (čitaj: stalni osjećaj neispavanosti) te ponekom glavoboljom, ali mogu reći da sam zapravo očekivao i gore stanje. Inače, kažu da koliko vremenskih zona prođeš, toliko dana treba organizmu da se privikne. Sve u svemu, primljen sam ovdje široko raširenih ruku s jako puno nasmiješenih lica (kažu da je Tajland zemlja osmijeha i zaista to nije pretjerana izjava) koji su ti spremni pomoći oko svake sitnice. Sve kako bih se osjećao što ugodnije i dobrodošao. Upoznavši tim Blue Lotus centra gdje trenutno radim, shvatio sam odmah da ću jednaku, ako ne i veću podršku imati i od njih. Christophe i ekipa primili su me kao člana obitelji te su mi se trudili odgovoriti na sva od mojih bezbroj pitanja oko hrane, kuhinje ili pravila ponašanja. Zbog toga sam im zahvalan do neba.

I evo nas. Stigli smo do sadašnjeg trenutka.

Sjedim u svojoj sobi resorta s velikim krevetom i baldahinom, velikom terasom i savršenim pogledom na kokosove palme i pišem svoja iskustva. Ukratko: sretan sam. Vjerojatno bih trebao lupiti CAPS LOCK prije tih riječi, boldati ih i opaliti font 146. Zaista, dobiti priliku graditi svoju karijeru na ovakvom mjestu, okružen ovakvim timom i upijati njihovo znanje i iskustvo je neprocijenjivo. Pogotovo kada radiš ono što stvarno želiš i voliš. Istovremeno imati beskonačnu podršku svoje djevojke, svojih roditelja, svojih prijatelja – znači više od života. Toliko razloga za biti zahvalan. Toliko razloga za voljeti život. Toliko razloga za biti sretan.

happy

Današnji post ću završiti na ovome jer daljnje riječi bi bile suvišne. U postu Blue Lotus centar možete saznati malo više detalja oko toga što ovdje radim(o).

Hvala i do čitanja!