Autor: Ivan Lovrić

Koliko dobro poznaješ svoju sjenu?

„Čovjek ne postaje prosvijetljen zamišljajući figure svjetlosti, već osvjestivši tamu.“ – Carl Jung

Carl Jung je napravio brilijantnu dihotomiju ljudske psihe – persona i sjena.
Persona predstavlja masku koju nosimo pred drugima i koju prezentiramo svijetu. To je ono što želimo da drugi vide, predstava koju odigravamo. Persona je pomiješana te infuzirana našom osobnošću, ali ne predstavlja najistinitiju refleksiju nas samih – kako se ponašamo, kako razmišljamo i kako osjećamo kada smo s bližnjima ili u odsustvu svih.

Persona uvijek gradi odgovor na razvoj sjene te rastu zajedno kako bi se postiglo imaginarno stanje ekvilibrija u osobi. Drugim riječima, za svaki oblik represije mora se asimilirati sposobnost suočavanja s tom represijom. Na taj način persona kompenzira na drugom kraju spektra.

Sjena jest najosobniji dio nas. Ona simbolizira sve nepriznate, povrijeđene, loše tretirane, potisnute i prognane dijelove nas samih. To su dijelovi koji su bili potjerani u podsvijest i zaboravljeni, ali oni i dalje prebivaju u našem biću i interferiraju s našim životima. Razlozi zašto bi trebali proučiti našu sjenu detaljnije je prilično očit.

 

Što više ignoriramo našu sjenu to smo više skloni investirati u sliku o sebi, u našu personu. Već to bi trebala biti naša motivacija za istražiti najmračnije kuteve naše psihe, jer dok god to ne učinimo, nećemo zaista poznavati sebe. Drugi razlog jest da riskiramo izgubiti i zaboraviti tko zaista jesmo ako izaberemo ostati nesvjesni i nastavimo ignorirati što je ispod površine, jer samim time što to radimo postajemo preinvestirani u našu masku.
Postajemo investirani u iluzije perfekcionizma, sebičnih motiva i nezdravih razina narcisoidnosti. Kako bi sam Carl Jung rekao:

„Činjenica jest da ako osoba pokuša biti savršena iznad svojih mogućnosti, sjena se spušta u pakao i postaje vrag.“.

Jednom kada odbacimo svoju sjenu, ona počinje curiti iz nas bez da to primjećujemo. Ovo se zove psihološka projekcija i podrazumijeva negiranje nečega u nama do tako ekstremne točke u kojoj to vidimo kao nešto izvan nas.
Svi projektiramo na druge ljude i okolnosti, ali pitanje je – do kojeg stupnja.

 

Do kojeg stupnja težiš biti savršen/a?

Postoji točka u kojoj osoba postane toliko investirana u svoju masku da se počne u potpunosti ponašati kao zamjena za pravog sebe. Tada se otvori rupa u njihovoj psihi zbog koje postanu toliko fragmentirani i odvojeni od sebe da u potpunosti izgube kontrolu nad svojom sjenom. U toj točci projekcija postaje opasna jer se slika osobe počinje destruktivno nametati na okolinu.

Osoba počinje isključivati ljude oko sebe kao bića sa suprotnim vrijednostima, potrebama i granicama. Osoba  je tada sama sa sobom i ne prepoznaje to stanje kao disfunkcionalno. Osoba je tada nesposobna preuzeti odgovornost što ju neizbježno vodi ka manipulativnim radnjama koje uključuju  agresivno ponašanje, prebacivanje krivnje i postavljanje svih problema izvan sebe.
Istina je da vrag kojeg vide u drugima jest vrag koji se zapravo skriva u njima.

Ne želimo biti konzumirani svojom sjenom. Želimo ju osvijestiti. Integrirati ono što se rastavilo.
Taj proces osvještenja možemo odraditi na više načina, ali dio u osnovi treba uključiti kako se odnosimo prema svojoj okolini.

Promatraj kako  reagiraš na različite situacije i različite ljude te što privlačiš. Ali, ne promatraj samo kako si reagirao trenutno, poveži kako je određena reakcija potencijalno proizašla iz nečeg dubljeg iz prošlosti. Vidi situaciju kao da se već dogodila, ali prije par godina. Postoje bilijuni uzoraka koji čekaju biti otkriveni, ali poanta nije  u mahnitom razlaganju sjene dok ne nestane u potpunosti, već u znanju  da osvješćuješ onoliko koliko si sposoban/na izdržati. To čini putovanje vrijednim – jer svaki dan možeš izdržati više, rasti u svjesnosti i razumjeti više samog/samu sebe.

Drugi način da integriraš svoju sjenu jest da se otvoriš prema ranjivosti sa sobom i s bližnjima. Otvoriti se znači podići veo sa svih skrivenih motiva, slabosti, misli i osjećaja bespomoćnosti, duboke tuge, emocionalne diskonekcije i prihvatiti ih kao postojeće i realne. To nas stavlja na mjesto gdje se potpuno predajemo drugoj osobi  dok nam simultano omogućuje da se osjećamo snažno. I ne mislim to na egoističan način, jer samom ranjivosti zapravo strahovito validiramo našu sjenu i stoga maska refleksno otpadne. Instantno utjelovljujemo time više sebe, postajemo integrirani.

Postoji presudni faktor za naš rast i naš put prema integraciji i krije se, kako bi Allan Watts to rekao, u prepoznavanju „elementa nenadmašivog lukavstva“ u svima. U prepoznavanju da smo svi do određene mjere vragovi, prevaranti i manipulatori ovog svijeta i postepenom pomirenju s time. Ljudski je posjedovati takve osobine, a ako izaberemo svjesno ih negirati u drugima zato što smo „zasjepljeni svijetlošću“ onda negiramo isto u nama samima.

Stavi se u poziciju nekoga tko kontemplira o samoubojstvu i nekoga tko izvršava osvetoljubno ubojstvo. Možeš li pomiriti njihov neprikladan mindset i njihovo emocionalno stanje? Možeš li se pomiriti s činjenicom da bi ti bio/bila sposoban/na počiniti isti čin ako bi prolazio/la kroz identično iskustvo kao oni? Možeš li se toliko involvirati u samoubilačku ideju da bi ti se činilo mogućim da se ubiješ?

Ako svjesno izaberemo razumjeti ludilo koje se razvije u drugim ljudima, automatski ćemo razumjeti isto unutar sebe. I u tome je stvar. Znati što si potencijalno u mogućnosti napraviti i tada izabrati suprotno. Nema ograničenja u tome jer ne gušiš svoju sjenu kao što bi činio da to potiskuješ. Dopuštaš joj da diše i zbog toga će stvoriti prijateljski odnos s tobom.

Prestani naganjati ljubav i prigrli svoju sebičnost

Postoji veliko nerazumijevanje koncepta samo-ljubavi.
Tako često čujemo da treba „voljeti sebe”, ali što to zapravo znači?
Ljudi najčešće žele znati prave korake, prave tehnike kako da vole sami sebe,
ali kako ja mogu voljeti sebe ako JA u osnovi već jesam ljubav?
Još bolje, tko je zapravo taj subjekt koji izvodi akt voljenja?

Moramo postati svjesniji razloga i motivacija koje leže iza naših akcija.
Pitanje je… Zašto želim voljeti sebe?
Ako je samo iz razloga što se trenutno ne volim, onda se očito želim osjećati bolje.
Možda je zato što sam anksiozan i preferirao bih da nisam.
U svakom slučaju, koristim ljubav kao uvjet za osobni dobitak  što je u neku ruku sebično, a
(iz naše perspektive) sebičnost stoji u opoziciji ljubavi.
Čini se da si kontradiktiramo od samog početka.

S druge strane, mogu reći da se želim voljeti jer želim napraviti
pozitivnu promjenu u svijetu.
Pošto svaka promjena mora primarno početi iznutra,
trebao bih početi od sebe. Na prvi pogled, ovo se može činiti kao
nesebična motivacija za obogaćivanje samo-ljubavi, ali u stvarnosti nije.

Možemo reći da se ljubav polarizira kao ljubav prema sebi i kao ljubav prema drugima,
ali to je samo jedna od mnogo perspektiva ljubavi.
Zapravo između te dvije vrste ljubavi nema razlike.
Ako uvidimo da je to istina, tada bi trebali znati da je sve već kako treba biti:

Ako ja znam da JA jesam ljubav, tada znam da si i TI, također.
Ali, ako imam problem sa sobom i mislim da nešto na sebi moram popraviti,
naravno da ću tada također htjeti popraviti druge jer ono na što se fokusiram
jest deficit ljubavi, a ne sama ljubav.
Vidim nedostatak u sebi, dakle vidjet ću ga i u tebi također.
Iz tog razloga ću te iz sebičnosti  pokušati  popraviti, jer mi to tajno pomaže popraviti samog sebe.

A možda je ono što progonim zapravo samo odbacivanje
ovog osjećaja sebičnosti i egoistične samo-centriranosti,
i to pokušavam učiniti kultivacijom „ljubavi prema sebi“
zato što razmišljam o ljubavi u terminima nesebičnosti?

Tko to kaže da je ljubav ljubav samo ako je nesebična?

Ako stvarno osvijestim da jesam ljubav, onda ću voljeti i svoju sebičnost također.
Priznat ću ju i neću ju pokušavati promijeniti jer sam svjestan činjenice
da pokušaj mijenjanja sebičnosti, pokušaj izlječenja svoje „nevoljive prirode“,
jest najegocentričnija stvar koju mogu napraviti.

Pravo pitanje jest –  što mogu napraviti?

Što mogu napraviti ako je sve što radim da bih shvatio koncept ljubavi,
približio ju sebi, temeljeno na egocentrizmu i sebičnim motivacijama?

Prvo moramo biti u mogućnosti razumjeti da je svaka naša motivacija sebična u svojoj osnovi.
Čak i ako činimo stvari i pomažemo ljudima iz čiste velikodušnosti,
to činimo zato što se zbog toga MI osjećamo bolje.
Gledanje kako su drugi ljudi sretni usrećuje NAS.

 

Ono što je naša poteškoća najviše jest to što se bojimo da ako objeručke prihvatimo
našu egocentričnost, da ćemo postati još više egocentrični.
No stvarnost igra drukčije.
Kada bježimo od svoje sebičnosti, kada ju izbjegavamo ili potiskujemo,
još više ovjekovječujemo svoju uvjetovanu, „nevoljivu prirodu“.
Kada okrenemo leđa svojoj sebičnosti, prije ili kasnije ona će naći drugi način
da se izrazi te ćemo početi manipulirati drugima kako bi nam dali što želimo
dok se paralelno pretvaramo da to ne činimo.
Egoističnije od toga ne može.

Smiješno je zapravo što ne možemo opovrgnuti svoju sebičnost.
To jest, možemo, ali samo dok se ne pojavi odjevena u nešto drugo kao nesebičnost ili samo-ljubav.

Kako da se pomirimo sa svojom sebičnom, nevoljivom prirodom?

Ljubav prema sebi nije sinonimna isključivo pozitivnom fokusu u smislu
da dajemo fokus samo onome što smatramo pozitivnim u našim životima.
Pravi rast se događa tek kad prestanemo biti selektivni prema našim iskustvima,
kada prestanemo pokušavati sakriti i odbaciti „negativni“ aspekt samih sebe.

Dizanje vibracije nije obilježeno samo time da radimo što nam donosi dobar osjećaj,
već i time da osvješćujemo stvari koje terete naše vibracijsko stanje.
Drugim riječima, moramo postati više „counter-intuitive“.
Ako želimo postati nesebični, moramo odustati od te želje i sprijateljiti se sa sebičnošću.

Stvarno ne postoji ništa drugo što možeš napraviti,
jer želja da budeš nesebičan proizlazi iz same sebičnosti.
Želja da budeš voljen proizlazi iz neposobnosti voljenja
i naizgled nevoljenog dijela unutar nas samih.

Stoga, voli svoju sebičnost,
voli ono naizgled nevoljivo.

Dementia

No, just go away!

Just promise you’ll leave and never come back!

Ever! Never! …. Never?

See, so many times I have to remind myself just to…

Nevermind…

–Dust and gue! Tasty brew! Lusty Sue!

–Did she pay you a visit?….

Wait!

Who said that?.. Is there someone listening?

— Queen and the king? Frodo and his kinky ring?

Hey stop it… I told you to go away

Seriously, you’re making my head itch…

Now look what you’ve done! You made me remember!

I told you that I couldn’t save her!

I told you that…

How come you never remember? Is this why I must?

Looks like you’re telling me it’s not about a car, or a tree

and it seems to me you’re hiding something under your sleeve

Hidden intention!

Inception! I mean… deception!

— Stupid…

Wait , who said that?

I feel like I’m loosing my mind

Who?

— Who is losing who?

Is this you???

— And it always has been…

Wait a second, don’t think you can distract me!

You have lost now, because I somehow remembered

and now it’s eating away my heart so I couldn’t feel..

….

The road… Sue, watch out!!!

Sue…please no! I’ll do whatever , just please, don’t go…

It was me you motherfucker!

It was fucking me…. not the damn car, not the tree!

But it can’t be..

–Dust and gue! Tasty brew!

Stop it!!! I admitt god damitt, I was drunk

— So it is you! YOU are the problem!

Please, I admitt god dammit!

I drank too much.. My god I killed her!

No… I refuse to know this!

It’s not true….

Sueeee!

Where is she?

Was she swallowed by nothingness?

— Nothing less… she is dead now,

so why not take a decent bow?

You bastard! I will stab you!

— You might as well stab yourself too

Hey….  it’s almost lunch time!

I’ll finally be able to stretch these legs of mine

— It’s not these straps that bind your legs, it’s your insanity!

–And fighting insanity is vanity, get it?

Let it go! Let me go

And now he’s gone…the voice is gone

And I am left with the all too familiar bitterness

of that insatiable, lonely  inner space

5 Pitanja kako bi razbili koncept Vremena

 

Rođenje vremena

Vrijeme je početno konstruirano kako bi nam pomoglo i popravilo kvalitetu života, omogućavajući društvu da funkcionira ispravno i podržavajući njegovu stabilnost. Pomoću vremena u mogućnosti smo mjeriti događaje, kontemplirati o prirodi postojanja i čak predvidjeti budućnost.

No, za neke, vrijeme je postalo psihološki zatvor. Ako ne i za svakog čovjeka na planeti.

Dali smo život vremenu, ali sada se ponašamo kao da je vrijeme dalo život nama. Nadalje, vjerujemo da će nas natjerati da izađemo iz života jednog dana kada umremo. Vrijeme je moćan i opasan koncept kada se promatra kao tako osoban pojam, jer kada se gleda iz polazne točke osobe koja je snažno identificirana s vremenom, možemo vidjeti da je vrijeme zapravo sve što ta osoba ima te da joj oblikuje cijeli život.

 

Kako bi razbili taj obrazac razmišljanja, otići ćemo  duboko u razumijevanje koliko je vrijeme krhak koncept. To ćemo učiniti pokušajem odgovaranja na 5 fundamentalnih pitanja.

 

1. Gdje živi sadašnjost?

Osoba koju smo maloprije spomenuli osjeća se vezanom za vrijeme iz razloga što smatra da vrijeme tvori njenu prošlost i budućnost. Na kraju se to uglavnom svodi na problem izbjegavanja odgovornosti za sadašnji trenutak, zajedno s nezadovoljstvom oko toga što se događa u tom trenutku. Kada vjerujemo da prošlost utječe na sadašnjost, vrlo se lako uključiti u igru žrtve. Tada možemo kriviti prošlost, zapeti na jednom mjestu ili osjećati grižnju i tugu zbog toga. Drugim riječima, držati se prošlosti i osjećati se ugroženo zbog vjerovanja da je sadašnjost rezultat prošlih iskustava.

No, prošlost ne mora nužno predstavljati ili biti direktno povezana sa sadašnjošću.

Svaka situacija koja se ikad odvila postojala je točno u sadašnjem trenutku, nikad u prošlom. Radi se o tome da smo upoznali vrijeme primarno kao linearno svojstvo svemira, što je u jednu ruku varljivo. Ne kažem da ne postoji uzročnost, ali kažem da ne uočavamo cikličnu prirodu vremena, osim kada možda uđemo u sfere filozofskih diskusija.

2. Jesmo li samo iskra života?

Kako sam spomenuo, u stvarnosti, kada se bavimo svakodnevnim situacijama i općenitim osjećajem postojanja – vrijeme se čini linearno. Naš osjećaj stvarnosti je duboko ukorijenjen u prošlosti jer je prošlost upravo ta koja nas je dovela u sadašnjost. Zbog linearnog toka vremena smrt smatramo užasavajućim iskustvom zbog toga što bi moglo biti zadnje. Naravno da se tada osjećamo gotovo nebitno, nakon svega – čini se se da smo ništa u usporedbi s vremenom u kojem svemir postoji. U tom smislu, mi smo ništa do iskre svijetla koja je skoro prošla neopaženo te je zaboravljena u sljedećemo trenutku.

Umjesto da gledamo vrijeme kao linearno, ako razmotrimo i zabavimo ideju da se život obnavlja kroz različite forme i inkarnira više od jednog puta, kontinuirano se ponavljajući – onda shvatimo da ne postoji nešto kao početak i kraj jer srž života uvijek ostaje. Unatoč dezintegraciji same forme.
Ovakvo razmišljanje pokreće transformaciju u osobi jer postaje jasno da je sadašnji trenutak sve što postoji, i da se sve događa upravo sada. Na taj način vidimo da sadašnjost uvijek utječe na sadašnjost te da je prošlost nepostojeća.

Perspektiva je stvarno bitna

Možeš reći da je ovo samo igra riječima, ali zapravo predstavlja prirodniji način gledanja na stvari. Svako vjerovanje koje implicitno predaje moć vremenu jest strogo i zaostalo u prirodi. Život je u konstantnom flow-u, kretanju, stoga držanje za bilo koju situaciju iz prošlosti dokazuje koliko se zavaravamo. Stvarno ne postoji ništa za što se možemo držati. Rekreiranje i ponovno vizualiziranje događaja u našim glavama ne čini događaj stvarnim, stoga je naš čin prisjećanja nečega što nam se dogodilo samo slaba reprezentacija.

Ne vidimo ovo kao istinito, ali ne postoji način da se prisjetimo nečega bez da to izobličimo na neki način. Utječemo na prošlost  kroz oči sadašnjeg trenutka na mnogo načina i zbog toga logično je zaključiti da zapravo sadašnjost utječe na prošlost, a ne obrnuto.

Naša obrnuta perspektiva ne bi bila takav problem da nam ne uzrokuje toliko patnje koliko uzrokuje. Stoga, ako stvarno razumijemo vezu između prošlosti i sadašnjosti, onda možemo početi uzimati odgovornost za sadašnji trenutak shvaćanjem da se on događa uvijek.

3. Živi li sreća u budućnosti?

U drugu ruku, istu moć dajemo i budućnosti. Pošto nam prošlost ne može donijeti ono što stvarno želimo, počinjemo gravitirati prema budućnosti. Ljudi često projiciraju prema budućnosti kako bi pobjegli od prošlosti. Kako ne uspijevamo naći sreću u prošlosti, naša ideja sreće i bivanja u stanju mira je nešto što je neizbježno povezano s budućnošću.

Bilo da želiš novi auto, kuću, život, karakterne osobine, spiritualno buđenje ili nešto potpuno drukčije – svodi se na isto jer sve to postoji zbog naše mogućnosti da zamislimo budućnosti, te nisu ništa drugo nego ekstenzije sadašnjeg trenutka u kojem se zapravo uvijek odvijaju. Zbog toga odgađamo našu sreću do neke točke kasnije. U našoj nemogućnosti da vjerujemo životu te se prepustimo, konstruirali smo zamku za sebe same u koju neprestano padamo kroz cijeli naš život, ne shvaćajući da zamka postoji samo zato što smo ju sami kreirali.

 

Odgojeni smo tako da vjerujemo da nas uvijek nešto bolje čeka u budućnosti te završimo naganjajući stvari za koje smatramo da će nam donijeti što želimo, apsolutno zanemarujući sadašnji trenutak. Zavaravamo se kroz cijelo naše postojanje, uvijek smatrajući da postoji nešto drugo što moramo dohvatiti. Nismo  zavirili dovoljno duboko da shvatimo kako je ovakva projekcija u budućnost jednaka uskraćivanju sreće sebi samima te je zbog toga uzrok našeg nezadovoljstva životom.

4. Otkuda dolazi želja da budemo u miru sa sobom?

Iz manjka.

Vrlo je očito, ali, otkuda ovaj osjećaj manjka dolazi? Manjak može postojati samo ako sami podržavamo njegovu ideju.

Sami smo sebi prepreka. Ovjekovječili smo manjak bespomoćno ga pokušavajući izbjeći, pobjeći od njega. Simultano bježimo od njega dok naganjamo obilje. To je prava igra zavaravanja.

Natjeravanje obilja implicira da se ne percipiramo kao puni obilja. Naš sustav vjerovanja je strukturiran na takav način da podsvjesno ugrađujemo manjak kao esencijalni dio onoga tko jesmo. Izjednačili smo čisto stanje postojanja s osjećajem manjka, kao da nam nešto nedostaje.

5. Zašto trčimo za uspjehom?

Znaš li uopće za čime trčiš? Je li to osjećaj? Nešto materijalno? Možda nešto duhovno? Ako odeš dovoljno duboko, vidjet ćeš da je ono za što radiš u osnovi projekcija manjka. Ako to uvidiš shvatit ćeš da ne postoji ništa što možeš napraviti da se promijeniš i poboljšaš iz razloga što umom identificirani “ja” koji zahtijeva poboljšanje – ne postoji.

On je ništa drugo do skupina misli o sebi te kao misaona forma nema sposobnost poboljšanja sebe. Dok god vjeruješ da si osoba koju si izgradio u svojoj glavi, ishodišni duboko zakopani osjećaj će biti da nisi dovoljno dobar.

Konačni odgovor je…

Već si tamo

Praviti se da “biti potpun nije implicitno našoj prirodi” je slično kao da se ptica pretvara cijeli život da nema krila iz razloga što je ptici rečeno da krila nisu prihvatljiva.

U ovom procesu socijalizacije odbacili smo neprihvatljive aspekte samih sebe. Stoga je u svakom od nas Neprihvaćen “ja”. Vrag. Ali, odbačeni nije otišao nigdje. Ustvari, uvijek je ovdje, samo ga izbjegavamo praveći se da nije.

Iz razloga što smo tako uvjereni da će nas potpuno i bezuvjetno bivanje sa samima sobom – ubiti, učinit ćemo bilo što i sve moguće da to izbjegnemo. U osnovi živimo u svijetu bijega, dok je skoro sve što radimo refleksija – ne  onoga što želimo i za čim žudimo – već upravo suprotno – onoga što je neželjeno.

Da sažmemo…

…apsolutno je potrebno da s vremena na vrijeme prestanemo razmišljati i dopustimo dubljoj, objektivnoj razini svjesnosti da ispliva na površinu.

Vrijeme je da postepeno prijeđemo s konceptualizirane realnosti na onu koju ćemo iskusiti onakvu kakva jest – u sadašnjem trenutku.

 

Koja je stvarna priroda našeg odnosa sa svemirom?

Snažno se identificiramo s činjenicom da smo određena vrsta organizma – ljudsko biće. Smatramo se međusobno sličnima, za razliku od shvaćanja da smo slični bilo čemu drugom što postoji. Na taj način kolektivno se odvajamo od ostatka prirode kreirajući pseudo-stvarnost gdje smo odvojeni od neba, stabla ili slona – od cijelog svemira zapravo. Drugim riječima, sposobnošću bivanja svjesno “svjesnima” za razliku od drugih bića, ili pogotovo biljaka, kreirali smo svijet unutar svojih glava i stvorili zaključke o prirodi našeg odnosa sa svemirom. Ti zaključci reprezentiraju fundamentalne pretpostavke pod kojima neupitno djelujemo kroz naše živote jer vjerujemo da su status quo. I tako činimo jer nitko nikad ne preispituje ove fundamentalne pretpostavke – rečeno nam je da život (svijet) funkcionira tako i prihvatili smo uvjerenja i ideje o prirodi svemira bez previše otpora.

Na primjer, savršeno je jasno da je ptica – ptica, i da definitivno nije klokan ili neka vrsta kukca. Zapravo, znamo poprilično dobro što je ptica jer imamo asocijaciju između slike kako ptica izgleda i riječi koja ide uz nju. Nažalost, živimo na takav način da pogrešno zamjenjujemo živi organizam za riječ koja odgovara slici ptice u našoj glavi. Sama riječ simbolizira pticu, ali definitivno nije prava zamjena za to biće. To znači da kada hodamo po ulici i ugledamo pticu – ne vidimo što ona  zapravo jest jer smo reducirali njen organizam nesvjesno ga etiketirajući na određeni način. Isto tako vjerujemo da poznajemo cvijet jer smo skupili neke informacije o njemu, ali ga zapravo ne poznajemo.

Cvijet je točno tamo – nedodirnut, ne znajući možda ni da je promatran kao cvijet – ali i dalje postoji, kao i ti. Površno gledajući možda je važno znati različite vrste cvijeća, njihova svojstva i imena u svrhu raspoznavanja, istraživanja i skupljanja podataka o njima. Ako si vrtlar neke vrste ili profesor botanike vrlo ćeš vjerojatno to činiti. No, fundamentalno čovjek bi trebao imati na umu da informacija nije ono što ptica ili cvijet zapravo jest. Zato što je naša interpretacija, koliko god bi mogla biti točna, i dalje mehanička u smislu da nema nikakvog života u sebi, odnosno u njima.

Interpretacija može biti korisna na praktičnoj razini, ali će uvijek biti sekundarna tom organizmu. Ono što mi definiramo u terminima brojeva i riječi – cvijet čini spontano i organički, jer pravi procesi života nadmašuju značenje koje im je pripisano. U našim pokušajima da razumijemo cvijet izgubili smo doticaj s pravim cvijetom jer smo ga zamijenili s onim što mislimo da znamo o njemu.

Ova mentalna projekcija je nešto što činimo praktički sa svime.

Svemir poznajemo kroz etikete i značenja, ali ga ne promatramo onakvim kakav zaista jest bez zapisivanja podataka o njemu. Posljedica toga je gubitak konekcije  s cjelokupnošću svemira.

Stanica u našem tijelu ima svoju ulogu u funkcioniranju tijela kao cjeline i pripada mu kao integralni dio, ali nema kapacitet shvaćanja kako cijelo tijelo funkcionira. No, zaista nema potrebe da to shvaća jer ima ulogu vitalnog dijela cijelog organizma. Stanica jednostavno vjeruje cijelom organizmu i čini ono zašto je tu – čini sebe i nema nikakve anksioznosti oko toga da čini ono što čini prirodno, jer to čini spontano i u potpunosti. Isto tako, stablo se uzdiže u visine i nema anksioznosti oko toga što će biti viđeno. Isto tako i grane stabla se šire u svoj svojoj ekspresiji, ne strahujući da budu što jesu.

Ovakvo fundamentalno pouzdanje nije nešto za što je potrebna namjera, to je pouzdanje u odsutnosti truda.
Ako ćeš se pouzdati u sebe s namjerom, ako ćeš biti dobar s namjerom, svjestan s namjerom – to znači da zapravo nisi u osnovi ništa od toga.

Pouzdanje u svom najdubljem smislu je nerastavljivo već u svima nama, tako da nema potrebe promišljati o tome, biti “namjeran” s time – već jednostavno treba biti u doticaju s tim. Ali, u našem kolektivnom stanju postojanja identificiranom našim umom, uvjetovani smo živjeti u stalnom stanju straha, tenzije i anksioznosti. To nas  je dovelo do osjećaja nepovjerenja prema svemiru.
Zapravo se ne bojimo nepoznatog, već projekcije koju pridajemo nepoznatom.

Nemate se čega bojati niti trošiti vrijeme na strah, jednostavno zato jer ste živi. Životinji je to savršeno jasno jer živi nesvjesno, ili bolje rečeno, u potpunosti svjesno. Nema svjesnost svojeg JA koje je odvojeno od aktivnosti cijelog organizma – od djelovanja svog živčanog sustava, kardiovaskularnog sustava, probavnog sustava, respiratornog sustava itd. Životinja jest – cijeli organizam.

To ne znači da životinja neće biti prestrašena u određenim okolnostima, ali znači da ona ne živi u stanju stalne tenzije i straha. Životinja vjeruje sebi i zbog toga vjeruje cijelom svemiru jer nema razmaka između životinje i njenog životnog iskustva. Drugim riječima, iskustvo je proživljeno direktno i impulzivno. Životinja ne razmišlja kroz svoje postojanje, živi kao da su ona i iskustvo potpuno ista stvar. Ali s ljudima je drukčije. Indoktrinirani smo od društva i prevareni u vjerovanje da smo odvojeni od ostatka svijeta – od svojeg iskustva.

Naši kronični ustaljeni uzorci etiketiranja i organiziranja vanjskog svijeta zrcale unutarnje stanje nesigurnosti, i trudimo se kompenzirati taj neugodan osjećaj s kreiranjem lažne sigurnosti u svojim glavama. Život u tom stanju uvijek implicira turoban osjećaj realnosti jer je fokus primarno na razmišljanju umjesto na postojanju. Nesigurnost ovog trenutka je upravo ono oko čega se život vrti, jer bi inače bilo dosadno, predvidljivo i iskalkulirano. Upravo takvim činimo trenutak kada je naša osnova za postojanje naš um u konstantnom razmišljanju, a ne cijeli organizam.

 

Razmišljamo previše, osjećamo premalo. 

Ovo ima neke nuspojave, jedna od njih jest duboko ukorijenjen osjećaj straha koji se manifestira kao kronični fizički stres na neuro-mišićnoj razini, te ima tendenciju još dublje ukorijeniti osobu u njen um na pshihološkoj razini. Strah je uočljiv u našim tijelima kroz unutarnje kontrakcije – tijelo sve više propada, naše držanje postaje iskrivljeno, naši mišići postaju ukočeni, fleksibilnost zglobova je smanjena, tok energije zakržlja. Cijelo tijelo se “gasi” i postane nosač neprobavljenih i suspregnutih emocija umjesto da bude zdravo vozilo naše svijesti. Ova nuspojava je uvijek reflektirana na psihološkoj razini u našoj nesposobnosti da vjerujemo životu: kompulzivno osuđujemo, krivimo, kontroliramo; kompulzivno smo bezosjećajni, neodlučni, posesivni i fokusirani na svoje JA.

Ove osobine su atipične za našu pravu prirodu i postoje samo kao psihološki obrambeni sustavi koji služe kao zaštita protiv tog bojažljivog stanja koji smo nastanili. Uvjerljivo smo se, kao rezultat provođenja previše vremena u našim glavama, zanemarili od vrata na dolje i stoga izgubili povezanost s našim tijelima. Izgubili smo dodir sa svojim osjećajima, a osjećaj je upravo ono što nas povezuje s vanjskim svijetom.
Uđite u svoje tijelo i počnite osjećati zajedno s njim. Budite s njim bezuvjetno, to je bijeg u svjesnost.

meditate

Prestani meditirati, fokusiraj se!

Meditacija je nešto što je uvelike krivo shvaćeno u našem društvu danas. Smatra se alatom u svrhu opuštanja, smanjenja anksioznosti ili stresa, postizanja osjećaja energičnosti i slično. Koristimo meditaciju kao sredstvo do cilja. Kategorizirali smo ju kao još nešto što moramo obaviti. Da se razumijemo, ne postoji ništa loše u tome da ju koristimo kao instrument za postizanje cilja, ali problem leži u tome da zbog toga ne vidimo širu sliku o tome što ova praksa može ponuditi. Ne vidimo potencijal koji ima i s kojim može transformirati naše živote, te nam ponuditi uvid u različite perspektive koje su bliže istini o tome kako stvarnost funkcionira u odnosu na naše trenutne, iskrivljene projekcije.

meditate

Štoviše, približava nas istini o nama samima iz razloga što fundamentalno meditacija  predstavlja skidanje slojeva iluzornih stanja u kojima živimo. Umjesto da  ju sagledavamo  kao sredstvo za postizanje nečega – čak i  samosvjesnosti – trebali bi rađe odustati od ideje da ju koristimo za postizanje ičega, već ju smatrati procesom postepene dezintegracije samih sebe. Ono što smatramo da smo mi sami je u osnovi ego zarobljen unutar naše kože. Drugim riječima, gulimo slojeve našeg ega i s njim sve iluzorne percepcije koje smo projektirali na svoj svemir. Najefikasniji meditatori su oni koji ne etiketiraju meditaciju kao radnju te ne pokušavaju postići nešto pomoću nje. Nema toga što možemo dobiti meditacijom  jer bi to značilo da dodaješ nešto sebi, da se na neki način poboljšavaš.

Meditacija nije samo-poboljšavanje. Ona je samo-osvješčivanje, ali samo tada kada ne razmišljaš o njoj u pojmovima postizanja samosvjesnosti jer se moraš pomiriti s istinom kroz prepoznavanje što jest, ne kroz postizanje ili težnju. Prava istina je nešto što je (od)uvijek spremljeno unutar i izvan, samo je na nama da ju (ponovo) otkrijemo. Otkriće neke nove vrste životinje ne znači da ta životinja prije nije postojala, stoga zapravo se ni ne radi o “novoj” vrsti životinje jer je postojala već neko vrijeme, samo je mi nismo bili svjesni.

Isto vrijedi za samo-svjesnost. Ono nije tu da ga se dosegne, tu je da ga se otkrije u pravom smislu te riječi. Jedna od najvećih zabluda je da je istina o tome tko smo zaista zakopana duboko ispod slojeva i slojeva društvenog uvjetovanja –  te ju je zbog toga teško pronaći. Ali, upravo je suprotno – istina nam je pred nosom cijelo vrijeme, čeka biti otkrivena. Štoviše, istina o našoj prirodi je nešto najjednostavnije za otkriti, ali biti jednostavan je jedna od najtežih stvari, zar ne? Upravo zato jer je najjednostavnije stanje ono koje podrazumijeva samo postojanje, lišeno truda i akcije. Ali mi smo navikli raditi i previše pa je zbog toga teško jasno vidjeti kako stoje stvari.

Možeš probati ne raditi išta samo na trenutak i ono što ćeš shvatiti jest da je za to potreban trud. Još je uvijek osjećaj truda uključen koji implicira da postoji želja da ne radiš išta. Čisto stanje bića možemo doseći samo ako otpustimo sve naše emocije, tjelesne senzacije, mentalne slike, komentare – tada percepcije svega izvan nas nastavljaju same bez naše interferencije. Ti si ovdje samo kao promatrač/ica koji/a svjedoči onome što se događa. Bez mentalne potrage za ičim, bez težnje prema nečemu. Jednostavno jesi. Ovo je jedan od fundamentalnih oblika meditacije i koristi se kako bi nam pomogao u odvajanju od našeg uma i ega.

Samim time da smo svjesni trenutka – samim bivanjem možemo doći do boljeg razumijevanja kako naš um zapravo funkcionira. Ono što vrlo brzo osvijestimo kada se posvetimo ovakvoj praksi meditacije jest koliki je kreator kaotičnosti zapravo naš um. Koliko je nepotrebno pre-aktivan. Smatramo da smo poprilično zdravi (normalni), ali kada bi mogli poslušati audio snimku svog unutarnjeg dijaloga samo na par sati shvatili bi brzo koliko je to daleko od istine. Naš um je disfunkcionalan upravo zato jer miješamo riječi, koje su samo tumačenje stvarnosti, sa samom stvarnosti.

Ne postoji uspjeh, osim u umu. Ne postoji osuda, osim u umu.
Ne postoji iščekivanje, osim u umu. Isto tako, ne postoji JA, osim u umu.

Ne možeš naći sve te stvari, ne možeš ih popiti, opipati, osjetiti. Jednostavno jer su koncepti. Ali onda kažeš:

 

“Da, ali stvarno mogu osjetiti sebe, jer znam da postojim!

Ovaj osjećaj našeg JA je prisutan zbog činjenice što u pozadini našeg uma stoji uporan osjećaj nelagode prema sebi samima. Postoji osjećaj u kojem Ja jednostavno nisam dovoljan. Duboka potreba za slobodom i iskustvom nečega većeg od nas su ukorijenjeni u svakom čovjeku. Te dvije stvari su zapravo jednake zbog toga što, da bi pojedinac stvarno bio slobodan, on zaista mora iskusiti nešto što je veće od njega. To iskustvo je iskustvo samo-osvješćivanja. Možemo uočiti da shvaćanje tko zaista jesmo nema ništa s nama i ima sve povezano s nečim većim od nas. Ovdje leži realizacija da smo istovremeno u sebi i izvan sebe jer na kraju ne postoji separacija. Ovisimo o vanjskom svijetu jednako kao što i vanjski svijet ovisi o nama. Ne bismo mogli postojati bez njega jer on implicira iskustvo u obliku postojanja.

Nismo sposobni zamisliti život bez potrebe za vanjskim svijetom, za pozadinom, jer nismo sposobni zaista zamisliti ne-iskustvo. Da ne postoji oblik života koji je u ulozi promatrača, svemir ne bi imao nekog smisla. Nitko ne bi promatrao svemir i bio zapanjen njegovim zvijezdanim nebom i dnevnim suncem. Osjećati i znati u sebi da je odvojenost iluzija jer su vanjština i unutrašnjost međusobno ovisni – upravo predstavlja realizaciju naše prave prirode. Prestajemo se gledati limitiranima i vezanima za svoje tijelo. Važno je istaknuti da to nema nikakve veze s našim racionalnim umom jer je samo-svjesnost čisto iskustvena. Dakle, od najveće je važnosti da postanemo promatrači uma, to je jedini način kako se možemo odvojiti od njega. Također, ne bismo smjeli pokušavati zaustaviti tok naših misli s tom namjerom jer bismo se samo upustili u bitku koju ne možemo dobiti.

Ne možeš se boriti mišlju protiv misli, ne-postojećim protiv ne-postojećeg.

Ako posvetimo vrijeme meditaciji i promatramo naš tok misli, naš um će postepeno postajati sve tiši sam od sebe jer neće postojati svjesna ili podsvjesna interakcija s mislima. Samo tada možemo početi koristiti naš um kako nam je od najveće koristi. Meditacija ne podrazumijeva nužno sjedeću meditaciju. Ona je, u širem smislu, način života. Vježbaj biti prisutan u svakome trenutku na način da ne postavljaš etikete ili osuđuješ što se događa izvan tebe, jer si ti istovremeno vanjština. Kada odbacuješ vanjštinu zapravo neizbježno odbacuješ sebe na nekoj razini.

Ne budi strog/a prema sebi, pojednostavi sve preusmjerenjem svoje pažnje na sadašnji trenutak. Meditacija čuva prostor za sadašnji trenutak jer ona podrazumijeva sadašnji trenutak.  Dublja dimenzija tebe u tebi već zna sve ovo, sve što moraš je dopustiti joj da se pokaže, na način da joj se makneš s puta.
Da se makneš sam/a sebi s puta.