Kategorija: Emocije

Balkon i sve moje frustracije

Frustracije su me dovele tu gdje jesam. S vremenom sam ih naučio voljeti.
Naučio sam i da je teško voljeti frustracije kada ih ne možeš transformirati u nešto.
Dok sam bio klinac njihov trigger bio je balkon u zgradi od 4 stana.

Dopustite da objasnim.

Kao i mnogi danas, dijete sam rastavljenih roditelja. Iako me ta činjenica većinu djetinjstva opsjedala kao vrag na ramenima, danas shvaćam da nije uopće toliko bitna. No, zašto to spominjem? Da bih objasnio kako sam postao to što jesam, moramo se vratiti u djetinjstvo i dati malo konteksta.

Tijekom osnovne i srednje škole moj život se svodio na to da jedan tjedan živim kod oca, a drugi kod majke. Sjećanja na subote u kojima sam teglio sve osnovnoškolske knjige, papuče, dio odjeće te neko vrijeme synthesyizer veći (i skoro teži) od mene – me još uvijek prate. Kao neki svjetski putnik koji ne pripada nigdje i pripada svugdje istovremeno. Svaki tjedan sam se odcijepio od svojih prijatelja da bih došao kod tate, u stan na drugi kat zgrade, u mjestu gdje sam većinu vremena imao nula prijatelja i par nasilnika. Tu u priču ulazi ovaj divni balkon iz naslova.

Kada ste kao dijete ograničeni na jedan prostor, koliko god on bio velik, ukoliko niste imali društvo – činio se kao zatvor. Nisu sva djeca takva, naravno… ali ja sam tek trebao naučiti biti jedan od tih drugih. Moj zatvor je imao i rešetke. Kroz te rešetke staromodnog, praznog balkona gledao sam godinama. Uvijek ista slika, uvijek isto polje, iste biljke, isti ljudi. Kao da je vrijeme stalo. I jest. Danas ono još uvijek stoji, tek se poneko novo cvijeće rascvalo.

Tada sam naučio što je to dosada i svjesno upoznao svoje prve frustracije. Frustracija time da ne mogu provoditi vrijeme sa svojim prijateljima te da ne znam što raditi postepeno mi je smanjivala opseg mašte i dječačke kreativnosti. Vrlo brzo, i još premlad, počeo sam racionalizirati situacije oko sebe i upuštati se u nezadovoljstvo svojim, a i tuđim životima. Ovaj kontekst se odnosi na vrijeme prije puberteta i svih drama koje pubertet nosi sa sobom kada nam se čini da su svi naši problemi najveći i najvažniji na svijetu. Ovaj kontekst rađao je osjećaj ograničenosti, zatvorenosti i anskioznosti. I danas sam zahvalan na tom kontekstu.

Živeći većinu vremena u svojoj glavi, ali ne toliko u mašti, jako rano sam počeo postavljati složena pitanja. Ono što su te frustracije izrodile su bila pitanja smisla svega što mi je palo na pamet: koliko je glupo tratiti vrijeme ako imamo jedan život te zašto imamo jedan život? Koliko je apsurdno ne pojaviti se više nikad nakon što nas proguta mrak? Pitanja zašto ljudi trate svoje dane na ponavljanje radnji i zašto se prave da je to ok. Pokušaji shvaćanja i obuhvaćanja pojma vječnosti i riječi „nikad više“. Pokušaji shvaćanja je li to što ljudi oko mene rade sve što život nudi i što život jest. Jer, ako je, apsolutno nema smisla i nisam siguran želim li ga tako provesti.

 

Shvaćaju li oni da su zarobljeni na balkonu?

Osam mi je godina i faca mi je stisnuta između dvije rešetke mog zatvora. Gledam opet iste ljude s vrećicama hrane, isti smetlari odnose smeće, iste grane tresu se na vjetru. Dosada je trenutno najgora stvar na svijetu. Ne želim biti distraktiran televizijom jer je i ona gubljenje vremena. A ono izmiče…

Sva ta pitanja dvije godine kasnije natjerala su me da ih stavim na papir. I tu je krenulo moje putovanje kroz kreativnost. Poezijom. Ona me spasila od eksplozije misli u mojoj glavi i postala izlaz za frustracije. Mogao sam napokon podijeliti to s nekim, čak i ako je to bio list papira. Ljudi su izgledali ponosni, ali činilo mi se uvijek kao da su im rime bile bitnije od pitanja. Nisu shvaćali da ja želim odgovore.

S vremenom pitanja su postajala sve veća i kompleksnija, a nezadovoljstvo tromom okolinom nepodnošljivo. Od njihovog fokusiranja na nebitne stvari, preko drama oko istih, do nezainteresiranosti za promjenom. Očigledno nezadovoljni ljudi imali su bezbroj reakcija na jednake radnje svake godine – tisuće komentara, stotine izlika da ne učine ništa po tom pitanju i na desetke ljudi koje mogu okriviti što se oni sami osjećaju nezadovoljno. Kao da im drugi žive u tijelu i kreiraju emocije. Kao da ne mogu promijeniti fokus. Kao da nema drugog načina.

Nisam mogao ni htio to prihvatiti.

Ono što mi je izazivalo najveću frustraciju i zašto možda radim to što radim danas, jest njihovo glumatanje da su u apsolutnoj nemoći kontrolirati što im se događa na zdravstvenoj razini. Promatranje kako izrabljuju svoje tijelo hranom, alkoholom, cigaretama, stresom te se konstantno iznova iznenađuju bolešću u kojoj u trenu postaju žrtve. Još više od toga, pridavanje pažnje i emocija bližnjima koji završe u bolnici, a kada i ako se osoba oporavi, nastavljaju s identičnim načinom života, često ne pokazujući zahvalnost što je ta osoba i dalje s njima.

 

Shvatio sam da ljudi žive kako se i liječe – simptomatski.

Sve bitno se odbacuje na uštrb i izliku uživanja kao da se ne može uživati na ijedan drugi način. Tek kada se nešto ozbiljno dogodi, onda se prihvaća i primjenjuje ono što bi trebalo biti svakodnevno. Nisam mogao ne prepoznati licemjerstvo u takvom načinu življenja. Nikome (više) nije bio bitan uzrok, smisao, ljubav prema sebi. Nitko nije postavljao pitanja, tražio načine, probao promjenu.

Navika je bila jača od svih nezadovoljstva, opasnosti pa čak i smrti. Meni je njihov plač postao apsurdan, jer ako ništa ne poduzmeš – zašto očekuješ drukčiji rezultat? Tuga je postala opravdanje za neaktivnost. A izlike uživanja su bile očita laž – jer ta izlika im nije vrijedila kada se nešto dogodilo njihovim bližnjima, samo kada se tiče njih samih. Još jednom, ljubav prema sebi zakopana 2 metra pod zemlju jer svi žive u tuđim glavama. Ne shvaćajući da postoje ljudi koji jednako brinu za njih.

Zahvalan sam na svom balkonu, svojim frustracijama i svim pitanjima koja su mi od rane dobi jurila kroz glavu, iako su bila bez odgovora. Zahvalan sam što me i danas frustrira takav život, ali što sam naučio ne identificirati se s tom frustracijom.
Što me život naučio da je bol znak za promjenu.

Da je u redu imati i proživjeti negativne emocije.

Da rješavanje simptoma stvara samo veće skrivene probleme.

Da simptomatski način života ne može dovesti do prave sreće.

Da uvijek ima načina.

Da prihvatim ljude kakvi jesu i učim od njih što činiti ili što ne činiti.

Da je život proces učenja kako opet voljeti sebe kako bi iskreno i stvarno mogli voljeti druge.

Da bez toga te ljubavi su poluprazne, uvjetovane, zavaravajuće.

Da možda živimo u takvome svijetu, ali da ne mora ostati takav.

Da možemo nešto napraviti i da moramo početi od sebe.

Klišej, znam. Istovremeno najbitnija stavka koja će mi uvijek biti prioritet koliko se god čini sebično. Daleko je od toga kada shvatimo što smo sve sposobni napraviti kada smo zadovoljni, samopouzdani, željni promjene, kreativni, aktivni, spremni na rizik te kada privučemo ljude s jednakim vrijednostima. Tada, kako je rekao Prentice Mulford, mogućnosti i čuda postaju istoznačnice.

Smatram da je to jedina dugoročna promjena koja se bavi uzrokom, a ne skrivanjem simptoma. Takva promjena raste eksponencijalno kada ljudi imaju prave namjere, ideje i inspiracije koje zaraze druge lančanom reakcijom.

Zabluda je misliti da svi moraju doći do toga da bi svijet bio mjesto s pravim pitanjima i odgovorima. Uvijek su mali postotci ljudi činili najveće promjene svojim idejama i radom, a i ne želimo savršen svijet – to je zavaravajuća iluzija – želimo empatičan svijet u kojem će se znati preusmjeriti fokus na prioritete i biti spreman raditi zajednički za to. Jednako kako funkcionira priroda, jednako kako funkcionira ljudsko tijelo. Ne moramo naći rješenje, ali dajmo za početak bar uvjete u kojima empatija može funkcionirati. Omogućimo tok otpuštanjem otpora, zatvorenosti, sumnje i predrasuda. Nije problem u balkonima, problem je u nama koji ih ne puštamo.

Prestani naganjati ljubav i prigrli svoju sebičnost

Postoji veliko nerazumijevanje koncepta samo-ljubavi.
Tako često čujemo da treba „voljeti sebe”, ali što to zapravo znači?
Ljudi najčešće žele znati prave korake, prave tehnike kako da vole sami sebe,
ali kako ja mogu voljeti sebe ako JA u osnovi već jesam ljubav?
Još bolje, tko je zapravo taj subjekt koji izvodi akt voljenja?

Moramo postati svjesniji razloga i motivacija koje leže iza naših akcija.
Pitanje je… Zašto želim voljeti sebe?
Ako je samo iz razloga što se trenutno ne volim, onda se očito želim osjećati bolje.
Možda je zato što sam anksiozan i preferirao bih da nisam.
U svakom slučaju, koristim ljubav kao uvjet za osobni dobitak  što je u neku ruku sebično, a
(iz naše perspektive) sebičnost stoji u opoziciji ljubavi.
Čini se da si kontradiktiramo od samog početka.

S druge strane, mogu reći da se želim voljeti jer želim napraviti
pozitivnu promjenu u svijetu.
Pošto svaka promjena mora primarno početi iznutra,
trebao bih početi od sebe. Na prvi pogled, ovo se može činiti kao
nesebična motivacija za obogaćivanje samo-ljubavi, ali u stvarnosti nije.

Možemo reći da se ljubav polarizira kao ljubav prema sebi i kao ljubav prema drugima,
ali to je samo jedna od mnogo perspektiva ljubavi.
Zapravo između te dvije vrste ljubavi nema razlike.
Ako uvidimo da je to istina, tada bi trebali znati da je sve već kako treba biti:

Ako ja znam da JA jesam ljubav, tada znam da si i TI, također.
Ali, ako imam problem sa sobom i mislim da nešto na sebi moram popraviti,
naravno da ću tada također htjeti popraviti druge jer ono na što se fokusiram
jest deficit ljubavi, a ne sama ljubav.
Vidim nedostatak u sebi, dakle vidjet ću ga i u tebi također.
Iz tog razloga ću te iz sebičnosti  pokušati  popraviti, jer mi to tajno pomaže popraviti samog sebe.

A možda je ono što progonim zapravo samo odbacivanje
ovog osjećaja sebičnosti i egoistične samo-centriranosti,
i to pokušavam učiniti kultivacijom „ljubavi prema sebi“
zato što razmišljam o ljubavi u terminima nesebičnosti?

Tko to kaže da je ljubav ljubav samo ako je nesebična?

Ako stvarno osvijestim da jesam ljubav, onda ću voljeti i svoju sebičnost također.
Priznat ću ju i neću ju pokušavati promijeniti jer sam svjestan činjenice
da pokušaj mijenjanja sebičnosti, pokušaj izlječenja svoje „nevoljive prirode“,
jest najegocentričnija stvar koju mogu napraviti.

Pravo pitanje jest –  što mogu napraviti?

Što mogu napraviti ako je sve što radim da bih shvatio koncept ljubavi,
približio ju sebi, temeljeno na egocentrizmu i sebičnim motivacijama?

Prvo moramo biti u mogućnosti razumjeti da je svaka naša motivacija sebična u svojoj osnovi.
Čak i ako činimo stvari i pomažemo ljudima iz čiste velikodušnosti,
to činimo zato što se zbog toga MI osjećamo bolje.
Gledanje kako su drugi ljudi sretni usrećuje NAS.

 

Ono što je naša poteškoća najviše jest to što se bojimo da ako objeručke prihvatimo
našu egocentričnost, da ćemo postati još više egocentrični.
No stvarnost igra drukčije.
Kada bježimo od svoje sebičnosti, kada ju izbjegavamo ili potiskujemo,
još više ovjekovječujemo svoju uvjetovanu, „nevoljivu prirodu“.
Kada okrenemo leđa svojoj sebičnosti, prije ili kasnije ona će naći drugi način
da se izrazi te ćemo početi manipulirati drugima kako bi nam dali što želimo
dok se paralelno pretvaramo da to ne činimo.
Egoističnije od toga ne može.

Smiješno je zapravo što ne možemo opovrgnuti svoju sebičnost.
To jest, možemo, ali samo dok se ne pojavi odjevena u nešto drugo kao nesebičnost ili samo-ljubav.

Kako da se pomirimo sa svojom sebičnom, nevoljivom prirodom?

Ljubav prema sebi nije sinonimna isključivo pozitivnom fokusu u smislu
da dajemo fokus samo onome što smatramo pozitivnim u našim životima.
Pravi rast se događa tek kad prestanemo biti selektivni prema našim iskustvima,
kada prestanemo pokušavati sakriti i odbaciti „negativni“ aspekt samih sebe.

Dizanje vibracije nije obilježeno samo time da radimo što nam donosi dobar osjećaj,
već i time da osvješćujemo stvari koje terete naše vibracijsko stanje.
Drugim riječima, moramo postati više „counter-intuitive“.
Ako želimo postati nesebični, moramo odustati od te želje i sprijateljiti se sa sebičnošću.

Stvarno ne postoji ništa drugo što možeš napraviti,
jer želja da budeš nesebičan proizlazi iz same sebičnosti.
Želja da budeš voljen proizlazi iz neposobnosti voljenja
i naizgled nevoljenog dijela unutar nas samih.

Stoga, voli svoju sebičnost,
voli ono naizgled nevoljivo.

Nazdravlje, Cirkusanti!

Sakrila se iza vjeđa, uvjerena da je pobjegla od svijeta. U daljini je čula njihovo odbrojavanje… 8, 7, 6… to glupavo očekivanje da će se nešto promijeniti odzvanjalo je u njihovim glasnicama…5,4,3… mrzila je tu naivnost, to glumatanje, svake godine isto….2,1…

Sretna…! Nova…! Go…

Zašto sve te izjave zvuče tako prazno?
Koristimo li ih previše ili smo zaboravili osjećati?
Znala je podsvjesno da odgovor leži u tome što svi ostaju na riječima te su ovi cirkusi zabavni samo cirkusantima. Publika je oglušila, otupjela. Ljubav je isklesana u ravnodušnost neopreznim udarcima, malo-pomalo.

Kakav je to cirkus gdje je glavna točka predstava o lažima!? Klauni koji žele biti gimnastičari, a ostaju klauni. Žongleri koji žele biti krotitelji, a ostaju žongleri. Njen aplauz otišao je samo pantomimičarima, iskrenima, zarobljenima unutar svoja 4 imaginarna zida. Tužni, nesvjesni da nema pomaka dok ne smisle novi scenarij. Dok ne nacrtaju prozor svojim rukavicama i puste svježi zrak.

Jedino njihove izjave uvijek zvuče iskreno. Njihovi izrazi lica govore sve.

Oni ne mare za sekunde i lažne urlike. Ako žele znati koliko je sati, moraju nacrtati vrijeme. Uviđaju polako da su odgovori u našoj kreativnoj tišini. Da je stvarnost samo film čiji smo žanr sami odabrali, a koji gledamo ispočetka i ispočetka i ispočetka… Čekajući da nas kraj napokon motivira. Što ga više gledamo to nam manje znači.

Slijepi na činjenicu da promjena žanra mijenja pogled.  Da dok god biramo žanr prema raspoloženju, uvijek ćemo gledati isto. Sve ostalo će se činiti kao cirkus.

Otvorila je oči, ustala se i s čašom prišla cirkusantima. Njena nacrtana suza kapnula je u čašu. Nazdravila je glasno i podigla čašu u zrak. Kucnuli su se i scena se razbila u milijune oštrih dijelova. Cirkus je nestao, ostala je samo ona i maleni prozor. Pustila je svježi zrak.

 

OTPOR i druge fizikalne veličine

Svaka moja meditacija do sada se događala na potpuno drugačiji način. Držim se nekih okvirnih smjernica (ništa striktno) i svejedno je svaki put u pitanju drugačije iskustvo. I nemam otpor prema tome. 🙂 A kada smo kod otpora, upravo je on bio lajtmotiv današnje meditacije. Evo kako:

Već neko vrijeme osjećam da nisam baš skroz ´poravnata´/usklađena sa samom sobom i s Izvorom u meni. Vješto sam dozvoljavala Egu da izbjegne tu temu u prijašnjim meditacijama, jer znam da će svejedno izaći na vidjelo kada za to bude pravi trenutak, a i meditacija nije mjesto za napinjanje. Danas je došao i taj trenutak. Naravno, sam od sebe. Bez forsiranja. Osvijestila sam more misli samoosude oko tog ne-poravnanja. Kako me niti jedan od prijašnjih načina meditiranja nije doveo do otpuštanja ovog otpora, a svjesna da rezultat nije cilj meditacije, rekla sam sebi: ´Ok, ne trebam rezultat. Dopustit ću i ovaj Otpor. Bivat ću malo s ovim Otporom.´

I eto ti osobne, iskustvene, duhovne, evolucije. Samo sam malo izmijenila način na koji se vodim kroz meditaciju i uslijedilo je i more otpuštanja. Zvučalo je ovako:

Nije problem to što nisam usklađena. Problem je otpor prema toj neusklađenosti. Samo ću ga osjetiti. – Bety

Nema ništa loše oko neusklađenosti. I ona je savršena. I nije problem što osjećam pritisak oko svega toga. Problem je otpor prema tom pritisku. Otpustit ću taj otpor! Nema ništa loše oko neusklađenosti. I tako dalje… Ili na drugom primjeru: Nije problem što vani pada kiša (vjeruj mi Priroda nije glupa, zna što radi!), problem je otpor prema lošem vremenu. Shvaćaš?

Malo po malo sam samo bivala s tim otporom i osjetila otpuštanje, lakoću i jasnoću –  osjetila povezanost.

No, prije nego li se bacim na pravo tumačenje otpora (meditacija je probudila fizičara u meni!) želim ti natipkati da slobodno upotrijebiš ovo i u svojoj meditaciji, ili sjedenju. Iskreno? Ja sjedim na stolcu s jednom nogom preko druge, sklopljenih očiju i ruku iza zatiljka. To je prije sjedenje nego li meditacija. 🙂Evo, dakle,  nekoliko redaka koji te mogu voditi:

  • Nije problem što imam milijun i jednu, nerazvrstanu misao. Problem je moj otpor prema njima. (Osjeti taj otpor na kratko.)
  • Nije problem što nemam strpljenja za sebe. Problem je moj otpor prema nestrpljenju. (Osjeti taj otpor na kratko.)
  • Nije problem što ne mogu biti u trenutku. Problem je moj otpor prema ne bivanju u trenutku. (Osjeti taj otpor na kratko.)
  • Nije problem ova krivnja, sram (…). Problem je moj otpor prema toj krivnji, sramu. (Osjeti taj otpor na kratko.)

I promatraj kako se otpor raspršuje. A sada ću ti, na štreberski način, objasniti i zašto. 🙂

Nakon kojih 45min meditiranja, pardon, sjedenja 🙂 (45min je neki moj uobičajeni period  nakon kojeg se nakupljeni konstrukti ega rasprše), uslijedio je period naviranja inspiracije. Period utišanog Ega. Period Igre. Ja ga zovem i ´Download´. Upravo tada sam se igrala u mislima domišljatog povezivanja fizikalne veličine električnog otpora i misaonog/duhovnog otpora. Otporom u strujnom krugu se trenutno bave 8. razredi osnovnih škola, a iako svake godine podučavam nekog iz 8. razreda, do sada nisam povezala to gradivo s duhovnošću. Sve do današnje meditacije. ( I onda me pitaju zašto volim to svoje sjedenje? Pa tko se ne voli igrati? 🙂 )

Hajdemo sada na fiziku!

Svakom je trošilu potreban izvor. U strujnom su krugu trošila žaruljice ili npr. bilo koji uređaj u kućanstvu. Za potrebe teksta, žaruljice će biti metafora za nas ljude. Svakako smo tu da bismo sijali. 🙂 A baš kao i svaka žarulja, da bismo svijetlili, moramo biti spojeni na Izvor. U strujnom krugu izvor je baterija/akumulator/gradska mreža napajanja. U ljudskom svijetu/duhovnom iskustvu taj izvor zovemo Bogom. (Ovdje si odaberi svoj rječnik. Ja više nemam otpor prema riječi Bog. A ako ti je bliži pojam Svemir, Svoje više Ja, Beskonačna Inteligencija ili neki četvrti izraz, do kraja teksta praši po njemu. Dogovreno? Okej.)

Dakle, stvorena si da budeš spojena na Boga. E, sad – ponekad je sklopka (zamisli bilo koji prekidač u prostoriji) dignuta, pa je strujni krug otvoren. Njime ne teče struja i niti jedna žaruljica u tom strujnom krugu ne svijetli. Sve dok se ti, ljudska žaruljica :), dovoljno ne opametiš u životu pa shvatiš sljedeće:

  • da je tu sklopku dobro spustiti i zatvoriti strujni krug
  • da je puno lakše i prirodnije sjati, nego čamiti u tami
  • da si stvorena da sjajiš u tami, sebi i drugima na korist.

Da ne zaboravim, tu sklopku, neće nitko drugi spustiti za tebe. Tvoj odnos s Bogom je tvoja odgovornost. Jasno? – Bety

Idemo dalje. Da bi došli do otpora, najprije te moram upoznati sa dvije fizikalne veličine:  To su jakost i napon struje.

  • Jakost struje je (da prebacim odmah na duhovnost) količina Boga (naboja) koja struji tvojim životom u jedinici vremena. Vrijeme je tu za nas ljude ključno samo za stvaranje momentuma ili popuštanja ega (npr. mojih 45min sjedenja), Bogu vrijeme ne treba.

 

  • Napon struje ili (napetost struje) je razlika električnog potencijala, odnosno koliko se rada/energije može transformirati u druge oblike energije od onog tvog naboja (Boga) u vremenu. Znači, primjenjena duhovnost. Ne koliko mlatiš slamu, već koliko djeluješ iz najvišeg dijela sebe.

Što nas dovodi do OTPORA.

Otpor je fizikalna veličina kojom se opisuje svojstvo tvari da se odupire protjecanju el. struje. Iliti ga: Otpor je duhovna veličina koja opisuje koliko se odupireš svemu što JE.

Primijeti sljedeće – formula za Otpor [R] izgleda ovako:

U fizikalnom smislu to znači da što je veći napon [U], to će rasti i otpor [R]. U duhovnom smislu, to znači potpuno isto. Što više postupaš po svojoj inspiraciji, sve ćeš jasnije i jače čuti, osjetiti i nanjušiti svoj otpor. Što više djeluješ na višoj duhovnoj razini, i otpor će, po prirodi Ega, biti veći. Proporcionalno veći. I to je ok. Treba te nešto i zaustavljati malo, da ne bi eksplodirala od ljubavi! 🙂

Ali ne brini! Otpor je, iz iste formule, obrnuto razmjeran Jakosti! Što je jakost veća – otpor je manji! Što si više spojena na svoj Izvor, otpor je manji! Što si više vremena u danu okružena mislima koje su lake, lijepe, gradive, otpor je manji! Što daješ više razumijevanja, ljubavi, suosjećanja sebi i drugima, otpor je manji! Što više prihvaćaš ( a manje osuđuješ) sebe i druge, otpor je manji…

Je li samo slučajnost što je mjerna jedinica otpora Om [Ω] ? 😀 Osobno ga ne koristim dok sjedim (iako mi se sviđa humor u tome!) i nemam nikakvog otpora ni prema ooooommmmmanju. 😉

 

Ono što je prelijepo je da i otpora ima samo dok je sklopka spuštena, strujni krug zatvoren i struja teče. Samo je pitanje koliko ćeš sama sebi dozvoliti da iz tebe isijava beskonačan Izvor  i da se dalje, kroz tebe, pretvara u druge, korisne oblike energije. Ne zaboravi: Na beskonačni Izvor možeš biti spojena dok je sklopka spuštena i dok Ti, kao fizičko tijelo, ne pregoriš.

Moje iskustvo je da bih prije živjela život punim plućima i pregorila od svetog rada u strujnom krugu života, već sjedila u tami, nekorisna.

Na koje sve načine u svom životu ti smanjuješ svoj otpor? Otpor prema svemu što samo JE? Meditacija (sjedenje) je za mene samo jedan od njih. Do sljedećeg čitanja, pojačaj svoju JAKOST! ❤

Tvoja,

štreberica Bety

 

Članak preuzet sa stranice: REZOLUCIJA:LJEPOTA  

Elizabetu možete pratiti i na njenoj Facebook stranici te Instagramu.

5 Pitanja kako bi razbili koncept Vremena

 

Rođenje vremena

Vrijeme je početno konstruirano kako bi nam pomoglo i popravilo kvalitetu života, omogućavajući društvu da funkcionira ispravno i podržavajući njegovu stabilnost. Pomoću vremena u mogućnosti smo mjeriti događaje, kontemplirati o prirodi postojanja i čak predvidjeti budućnost.

No, za neke, vrijeme je postalo psihološki zatvor. Ako ne i za svakog čovjeka na planeti.

Dali smo život vremenu, ali sada se ponašamo kao da je vrijeme dalo život nama. Nadalje, vjerujemo da će nas natjerati da izađemo iz života jednog dana kada umremo. Vrijeme je moćan i opasan koncept kada se promatra kao tako osoban pojam, jer kada se gleda iz polazne točke osobe koja je snažno identificirana s vremenom, možemo vidjeti da je vrijeme zapravo sve što ta osoba ima te da joj oblikuje cijeli život.

 

Kako bi razbili taj obrazac razmišljanja, otići ćemo  duboko u razumijevanje koliko je vrijeme krhak koncept. To ćemo učiniti pokušajem odgovaranja na 5 fundamentalnih pitanja.

 

1. Gdje živi sadašnjost?

Osoba koju smo maloprije spomenuli osjeća se vezanom za vrijeme iz razloga što smatra da vrijeme tvori njenu prošlost i budućnost. Na kraju se to uglavnom svodi na problem izbjegavanja odgovornosti za sadašnji trenutak, zajedno s nezadovoljstvom oko toga što se događa u tom trenutku. Kada vjerujemo da prošlost utječe na sadašnjost, vrlo se lako uključiti u igru žrtve. Tada možemo kriviti prošlost, zapeti na jednom mjestu ili osjećati grižnju i tugu zbog toga. Drugim riječima, držati se prošlosti i osjećati se ugroženo zbog vjerovanja da je sadašnjost rezultat prošlih iskustava.

No, prošlost ne mora nužno predstavljati ili biti direktno povezana sa sadašnjošću.

Svaka situacija koja se ikad odvila postojala je točno u sadašnjem trenutku, nikad u prošlom. Radi se o tome da smo upoznali vrijeme primarno kao linearno svojstvo svemira, što je u jednu ruku varljivo. Ne kažem da ne postoji uzročnost, ali kažem da ne uočavamo cikličnu prirodu vremena, osim kada možda uđemo u sfere filozofskih diskusija.

2. Jesmo li samo iskra života?

Kako sam spomenuo, u stvarnosti, kada se bavimo svakodnevnim situacijama i općenitim osjećajem postojanja – vrijeme se čini linearno. Naš osjećaj stvarnosti je duboko ukorijenjen u prošlosti jer je prošlost upravo ta koja nas je dovela u sadašnjost. Zbog linearnog toka vremena smrt smatramo užasavajućim iskustvom zbog toga što bi moglo biti zadnje. Naravno da se tada osjećamo gotovo nebitno, nakon svega – čini se se da smo ništa u usporedbi s vremenom u kojem svemir postoji. U tom smislu, mi smo ništa do iskre svijetla koja je skoro prošla neopaženo te je zaboravljena u sljedećemo trenutku.

Umjesto da gledamo vrijeme kao linearno, ako razmotrimo i zabavimo ideju da se život obnavlja kroz različite forme i inkarnira više od jednog puta, kontinuirano se ponavljajući – onda shvatimo da ne postoji nešto kao početak i kraj jer srž života uvijek ostaje. Unatoč dezintegraciji same forme.
Ovakvo razmišljanje pokreće transformaciju u osobi jer postaje jasno da je sadašnji trenutak sve što postoji, i da se sve događa upravo sada. Na taj način vidimo da sadašnjost uvijek utječe na sadašnjost te da je prošlost nepostojeća.

Perspektiva je stvarno bitna

Možeš reći da je ovo samo igra riječima, ali zapravo predstavlja prirodniji način gledanja na stvari. Svako vjerovanje koje implicitno predaje moć vremenu jest strogo i zaostalo u prirodi. Život je u konstantnom flow-u, kretanju, stoga držanje za bilo koju situaciju iz prošlosti dokazuje koliko se zavaravamo. Stvarno ne postoji ništa za što se možemo držati. Rekreiranje i ponovno vizualiziranje događaja u našim glavama ne čini događaj stvarnim, stoga je naš čin prisjećanja nečega što nam se dogodilo samo slaba reprezentacija.

Ne vidimo ovo kao istinito, ali ne postoji način da se prisjetimo nečega bez da to izobličimo na neki način. Utječemo na prošlost  kroz oči sadašnjeg trenutka na mnogo načina i zbog toga logično je zaključiti da zapravo sadašnjost utječe na prošlost, a ne obrnuto.

Naša obrnuta perspektiva ne bi bila takav problem da nam ne uzrokuje toliko patnje koliko uzrokuje. Stoga, ako stvarno razumijemo vezu između prošlosti i sadašnjosti, onda možemo početi uzimati odgovornost za sadašnji trenutak shvaćanjem da se on događa uvijek.

3. Živi li sreća u budućnosti?

U drugu ruku, istu moć dajemo i budućnosti. Pošto nam prošlost ne može donijeti ono što stvarno želimo, počinjemo gravitirati prema budućnosti. Ljudi često projiciraju prema budućnosti kako bi pobjegli od prošlosti. Kako ne uspijevamo naći sreću u prošlosti, naša ideja sreće i bivanja u stanju mira je nešto što je neizbježno povezano s budućnošću.

Bilo da želiš novi auto, kuću, život, karakterne osobine, spiritualno buđenje ili nešto potpuno drukčije – svodi se na isto jer sve to postoji zbog naše mogućnosti da zamislimo budućnosti, te nisu ništa drugo nego ekstenzije sadašnjeg trenutka u kojem se zapravo uvijek odvijaju. Zbog toga odgađamo našu sreću do neke točke kasnije. U našoj nemogućnosti da vjerujemo životu te se prepustimo, konstruirali smo zamku za sebe same u koju neprestano padamo kroz cijeli naš život, ne shvaćajući da zamka postoji samo zato što smo ju sami kreirali.

 

Odgojeni smo tako da vjerujemo da nas uvijek nešto bolje čeka u budućnosti te završimo naganjajući stvari za koje smatramo da će nam donijeti što želimo, apsolutno zanemarujući sadašnji trenutak. Zavaravamo se kroz cijelo naše postojanje, uvijek smatrajući da postoji nešto drugo što moramo dohvatiti. Nismo  zavirili dovoljno duboko da shvatimo kako je ovakva projekcija u budućnost jednaka uskraćivanju sreće sebi samima te je zbog toga uzrok našeg nezadovoljstva životom.

4. Otkuda dolazi želja da budemo u miru sa sobom?

Iz manjka.

Vrlo je očito, ali, otkuda ovaj osjećaj manjka dolazi? Manjak može postojati samo ako sami podržavamo njegovu ideju.

Sami smo sebi prepreka. Ovjekovječili smo manjak bespomoćno ga pokušavajući izbjeći, pobjeći od njega. Simultano bježimo od njega dok naganjamo obilje. To je prava igra zavaravanja.

Natjeravanje obilja implicira da se ne percipiramo kao puni obilja. Naš sustav vjerovanja je strukturiran na takav način da podsvjesno ugrađujemo manjak kao esencijalni dio onoga tko jesmo. Izjednačili smo čisto stanje postojanja s osjećajem manjka, kao da nam nešto nedostaje.

5. Zašto trčimo za uspjehom?

Znaš li uopće za čime trčiš? Je li to osjećaj? Nešto materijalno? Možda nešto duhovno? Ako odeš dovoljno duboko, vidjet ćeš da je ono za što radiš u osnovi projekcija manjka. Ako to uvidiš shvatit ćeš da ne postoji ništa što možeš napraviti da se promijeniš i poboljšaš iz razloga što umom identificirani “ja” koji zahtijeva poboljšanje – ne postoji.

On je ništa drugo do skupina misli o sebi te kao misaona forma nema sposobnost poboljšanja sebe. Dok god vjeruješ da si osoba koju si izgradio u svojoj glavi, ishodišni duboko zakopani osjećaj će biti da nisi dovoljno dobar.

Konačni odgovor je…

Već si tamo

Praviti se da “biti potpun nije implicitno našoj prirodi” je slično kao da se ptica pretvara cijeli život da nema krila iz razloga što je ptici rečeno da krila nisu prihvatljiva.

U ovom procesu socijalizacije odbacili smo neprihvatljive aspekte samih sebe. Stoga je u svakom od nas Neprihvaćen “ja”. Vrag. Ali, odbačeni nije otišao nigdje. Ustvari, uvijek je ovdje, samo ga izbjegavamo praveći se da nije.

Iz razloga što smo tako uvjereni da će nas potpuno i bezuvjetno bivanje sa samima sobom – ubiti, učinit ćemo bilo što i sve moguće da to izbjegnemo. U osnovi živimo u svijetu bijega, dok je skoro sve što radimo refleksija – ne  onoga što želimo i za čim žudimo – već upravo suprotno – onoga što je neželjeno.

Da sažmemo…

…apsolutno je potrebno da s vremena na vrijeme prestanemo razmišljati i dopustimo dubljoj, objektivnoj razini svjesnosti da ispliva na površinu.

Vrijeme je da postepeno prijeđemo s konceptualizirane realnosti na onu koju ćemo iskusiti onakvu kakva jest – u sadašnjem trenutku.

 

Koja je stvarna priroda našeg odnosa sa svemirom?

Snažno se identificiramo s činjenicom da smo određena vrsta organizma – ljudsko biće. Smatramo se međusobno sličnima, za razliku od shvaćanja da smo slični bilo čemu drugom što postoji. Na taj način kolektivno se odvajamo od ostatka prirode kreirajući pseudo-stvarnost gdje smo odvojeni od neba, stabla ili slona – od cijelog svemira zapravo. Drugim riječima, sposobnošću bivanja svjesno “svjesnima” za razliku od drugih bića, ili pogotovo biljaka, kreirali smo svijet unutar svojih glava i stvorili zaključke o prirodi našeg odnosa sa svemirom. Ti zaključci reprezentiraju fundamentalne pretpostavke pod kojima neupitno djelujemo kroz naše živote jer vjerujemo da su status quo. I tako činimo jer nitko nikad ne preispituje ove fundamentalne pretpostavke – rečeno nam je da život (svijet) funkcionira tako i prihvatili smo uvjerenja i ideje o prirodi svemira bez previše otpora.

Na primjer, savršeno je jasno da je ptica – ptica, i da definitivno nije klokan ili neka vrsta kukca. Zapravo, znamo poprilično dobro što je ptica jer imamo asocijaciju između slike kako ptica izgleda i riječi koja ide uz nju. Nažalost, živimo na takav način da pogrešno zamjenjujemo živi organizam za riječ koja odgovara slici ptice u našoj glavi. Sama riječ simbolizira pticu, ali definitivno nije prava zamjena za to biće. To znači da kada hodamo po ulici i ugledamo pticu – ne vidimo što ona  zapravo jest jer smo reducirali njen organizam nesvjesno ga etiketirajući na određeni način. Isto tako vjerujemo da poznajemo cvijet jer smo skupili neke informacije o njemu, ali ga zapravo ne poznajemo.

Cvijet je točno tamo – nedodirnut, ne znajući možda ni da je promatran kao cvijet – ali i dalje postoji, kao i ti. Površno gledajući možda je važno znati različite vrste cvijeća, njihova svojstva i imena u svrhu raspoznavanja, istraživanja i skupljanja podataka o njima. Ako si vrtlar neke vrste ili profesor botanike vrlo ćeš vjerojatno to činiti. No, fundamentalno čovjek bi trebao imati na umu da informacija nije ono što ptica ili cvijet zapravo jest. Zato što je naša interpretacija, koliko god bi mogla biti točna, i dalje mehanička u smislu da nema nikakvog života u sebi, odnosno u njima.

Interpretacija može biti korisna na praktičnoj razini, ali će uvijek biti sekundarna tom organizmu. Ono što mi definiramo u terminima brojeva i riječi – cvijet čini spontano i organički, jer pravi procesi života nadmašuju značenje koje im je pripisano. U našim pokušajima da razumijemo cvijet izgubili smo doticaj s pravim cvijetom jer smo ga zamijenili s onim što mislimo da znamo o njemu.

Ova mentalna projekcija je nešto što činimo praktički sa svime.

Svemir poznajemo kroz etikete i značenja, ali ga ne promatramo onakvim kakav zaista jest bez zapisivanja podataka o njemu. Posljedica toga je gubitak konekcije  s cjelokupnošću svemira.

Stanica u našem tijelu ima svoju ulogu u funkcioniranju tijela kao cjeline i pripada mu kao integralni dio, ali nema kapacitet shvaćanja kako cijelo tijelo funkcionira. No, zaista nema potrebe da to shvaća jer ima ulogu vitalnog dijela cijelog organizma. Stanica jednostavno vjeruje cijelom organizmu i čini ono zašto je tu – čini sebe i nema nikakve anksioznosti oko toga da čini ono što čini prirodno, jer to čini spontano i u potpunosti. Isto tako, stablo se uzdiže u visine i nema anksioznosti oko toga što će biti viđeno. Isto tako i grane stabla se šire u svoj svojoj ekspresiji, ne strahujući da budu što jesu.

Ovakvo fundamentalno pouzdanje nije nešto za što je potrebna namjera, to je pouzdanje u odsutnosti truda.
Ako ćeš se pouzdati u sebe s namjerom, ako ćeš biti dobar s namjerom, svjestan s namjerom – to znači da zapravo nisi u osnovi ništa od toga.

Pouzdanje u svom najdubljem smislu je nerastavljivo već u svima nama, tako da nema potrebe promišljati o tome, biti “namjeran” s time – već jednostavno treba biti u doticaju s tim. Ali, u našem kolektivnom stanju postojanja identificiranom našim umom, uvjetovani smo živjeti u stalnom stanju straha, tenzije i anksioznosti. To nas  je dovelo do osjećaja nepovjerenja prema svemiru.
Zapravo se ne bojimo nepoznatog, već projekcije koju pridajemo nepoznatom.

Nemate se čega bojati niti trošiti vrijeme na strah, jednostavno zato jer ste živi. Životinji je to savršeno jasno jer živi nesvjesno, ili bolje rečeno, u potpunosti svjesno. Nema svjesnost svojeg JA koje je odvojeno od aktivnosti cijelog organizma – od djelovanja svog živčanog sustava, kardiovaskularnog sustava, probavnog sustava, respiratornog sustava itd. Životinja jest – cijeli organizam.

To ne znači da životinja neće biti prestrašena u određenim okolnostima, ali znači da ona ne živi u stanju stalne tenzije i straha. Životinja vjeruje sebi i zbog toga vjeruje cijelom svemiru jer nema razmaka između životinje i njenog životnog iskustva. Drugim riječima, iskustvo je proživljeno direktno i impulzivno. Životinja ne razmišlja kroz svoje postojanje, živi kao da su ona i iskustvo potpuno ista stvar. Ali s ljudima je drukčije. Indoktrinirani smo od društva i prevareni u vjerovanje da smo odvojeni od ostatka svijeta – od svojeg iskustva.

Naši kronični ustaljeni uzorci etiketiranja i organiziranja vanjskog svijeta zrcale unutarnje stanje nesigurnosti, i trudimo se kompenzirati taj neugodan osjećaj s kreiranjem lažne sigurnosti u svojim glavama. Život u tom stanju uvijek implicira turoban osjećaj realnosti jer je fokus primarno na razmišljanju umjesto na postojanju. Nesigurnost ovog trenutka je upravo ono oko čega se život vrti, jer bi inače bilo dosadno, predvidljivo i iskalkulirano. Upravo takvim činimo trenutak kada je naša osnova za postojanje naš um u konstantnom razmišljanju, a ne cijeli organizam.

 

Razmišljamo previše, osjećamo premalo. 

Ovo ima neke nuspojave, jedna od njih jest duboko ukorijenjen osjećaj straha koji se manifestira kao kronični fizički stres na neuro-mišićnoj razini, te ima tendenciju još dublje ukorijeniti osobu u njen um na pshihološkoj razini. Strah je uočljiv u našim tijelima kroz unutarnje kontrakcije – tijelo sve više propada, naše držanje postaje iskrivljeno, naši mišići postaju ukočeni, fleksibilnost zglobova je smanjena, tok energije zakržlja. Cijelo tijelo se “gasi” i postane nosač neprobavljenih i suspregnutih emocija umjesto da bude zdravo vozilo naše svijesti. Ova nuspojava je uvijek reflektirana na psihološkoj razini u našoj nesposobnosti da vjerujemo životu: kompulzivno osuđujemo, krivimo, kontroliramo; kompulzivno smo bezosjećajni, neodlučni, posesivni i fokusirani na svoje JA.

Ove osobine su atipične za našu pravu prirodu i postoje samo kao psihološki obrambeni sustavi koji služe kao zaštita protiv tog bojažljivog stanja koji smo nastanili. Uvjerljivo smo se, kao rezultat provođenja previše vremena u našim glavama, zanemarili od vrata na dolje i stoga izgubili povezanost s našim tijelima. Izgubili smo dodir sa svojim osjećajima, a osjećaj je upravo ono što nas povezuje s vanjskim svijetom.
Uđite u svoje tijelo i počnite osjećati zajedno s njim. Budite s njim bezuvjetno, to je bijeg u svjesnost.

Jesmo li uvjetovani ne voljeti se?

Vrijeme čitanja: 7 minuta

Kako započeti temu samopoštovanja i voljenja samih sebe?

Očigledno je da je od iznimne važnosti i bez da pišem razloge. Nije mi u cilju pisati dosadne duge članke koji će inspirirati jednu osobu od vas sto koja će shareati članak i pomisliti kako ima smisla. Što je onda moj cilj? S jedne strane nemam ga. Odlučio sam pisati bez očekivanja, bez pretpostavki, bez planiranja. Naravno da bih htio da sinkronizira s vama i natjera vas na ozbiljne korake koji će dovesti u konačnici do razvijene ljubavi prema sebi. Naravno da bih htio da se povede diskusija i napokon priča o idejama i iskustvima kako se približiti tome, ali svjestan sam da u ovom hypersvijetu nemamo vremena ni za ozbiljnu kritiku, kamoli raspravu. Naravno da bih htio osvijestiti ljude da je ovo upravo liječenje uzroka većine problema. Da shvate koliko se toga mijenja kada se poštovanje prema sebi samima primjeni u praksi. Kada naučimo reći NE u pravo vrijeme, DA u pravo vrijeme, NIKAD VIŠE u pravo vrijeme.

Pišem ono s čim sam sinkroniziram i čija logika me toliko lupa po glavi da moram podijeliti glavobolju. Ispričavam se unaprijed. Nekako imam osjećaj ako ju podijelim sa što više vas, ona mora nestati… a kad nešto nestane, uvijek nešto novo nastane. Život ne ide bez smrti, udah ne ide bez izdaha.

Ponavljam pitanje – što je onda moj cilj?
S druge strane cilj je sebičan. Pišem da sam sebe osvijestim i prisjetim se što sam naučio o tome te ponovno počnem koristiti. Ali istovremeno, dio mene želi još vidjeti da svijet nije umro od konstantnog predoziranja webom i da postoji nada da grupa ljudi počne mijenjati sebe na bolje. A ova platforma, trenutno je jedino što imam. Dio mene želi vidjeti da je nekome stalo još do sebe, da se trgne, poludi, vrisne, pokaže tu f*cking emociju po kojoj smo poznati kao živa bića. Jer ne vidim ništa živog u ljudima već dugo. Vidim u egu, ne u njima. A ega mi je i preko glave (otud glavobolja).

Ok, da, imam očekivanja… očito. Posljedica bivanja čovjekom, i to onim nesavršenim. Zaboravite na savršenstvo, ne postoji. Da postoji ništa ne bi imalo više smisla. Kad dosegneš savršenstvo, što onda? Što ima više za mijenjati, na čemu raditi, kako se izazvati? To je nedostižan koncept i upravo je zato savršen. No, samo zato što je nešto nedostižno, ne znači da tome ne treba težiti. Bez biranja pravog smjera, a to je onaj koji je u skladu s emocijama koje ti dižu vibraciju, nema napretka. Pa, ono o čemu ću pisati ovdje je zašto i kako težiti toj nedostižnosti.

Prvo što želim razjasniti jest da moj mozak funkcionira uvijek na traženju uzroka. Nije me briga za rješavanje simptoma koliko god lijek dobro zvuči. Tražim korijen. Tražim zadnji centimetar korijena. Smatram da u osnovi postoji svega par stvari na kojima treba raditi da bi riješili bilo koji problem u životu. Da, rekao sam bilo koji. Rješenje problema je upravo zbog toga naizgled nepovezano s problemom, odnosno vrlo daleko od njega. Upravo to je razlog zašto se ljudi ne bave njime – čini se da će trebati vječnost da se napokon rješenje i problem suoče licem u lice. …ne shvaćajući da bavljenje uzrokom rješava više od jednog problema. Transformira cijeli život i diže nas na razinu s koje uočavamo kako su prethodni problemi bili sprdnja. I nevjerojatnim će se činiti da smo se toliko njima zamarali.

Slično je s našim tijelom. Ono je samoizlječivo, jedino mu trebate za to pružiti odgovarajuće uvjete. Ali, kada liječi – liječi sve. Ima svoje prioritete, ali liječi se cijelo, ne fokusira se na jednu bolest pa zatim stane. Princip liječenja je gotovo uvijek usporediv s našom psihološkim problemima. Kada se fokusira na uzrok, rješava se sve, ne samo tvoja trema pred ljudima ili strah od dizala. Nisi stroj kojem se zamjene dijelovi, cjelina si čiji dijelovi konstantno međusobno komuniciraju i potpomažu si kako bi te održali u optimalnom stanju.

Hoću li ikada početi pričati o samopoštovanju? Hoću, ali ovo nije bio uvod. Ovo su bile prvi koraci. Osvješćivanje je jedan od tih korijena do kojih je došla voda. Bez tog procesa nema ničega. Ono dolazi prije ili netom poslije emocije koja se javlja unutar nas kao potres koji će preliti onu kap na vrhu čaše.

 

Zašto je toliko teško voljeti sebe?

Nije vaša krivica. Uvjetovani smo kroz život tako. Ne samo okolinom već čak i odgojem od roditelja, iako nisu imali takve namjere. Ljudi rade najbolje što znaju, a znaju ono što su naučili od drugih te uzročno-posljedičnih situacija u svom životu. Tijekom odrastanja učili smo da neki postupci podrazumijevaju da se ponašamo „dobro“ iliti u skladu s tuđim željama, a neki postupci nas čine „lošima“. Kroz sustav nagrađivanja i kažnjavanja  pokušali smo izgraditi sebe kao osobu, istovremeno ostavljajući tragove konfuzije i manje vrijednosti zbog neodgovorenih pitanja na naše „loše“ postupke. U mnogim situacijama ljubav prema našim bližnjima je bila predstavljana kao bezuvjetna, najvažnija ili čak jedina bitna – dok se prakticiralo sve suprotno od toga.

Unatoč svim negativnim emocijama i nelagodi, očekivalo se da razina ljubavi i poštovanja bude uvijek na vrhu jer je obitelj – obitelj. Takve situacije čine nas izgubljenima jer svijet koji vidimo nije u skladu sa svijetom u koji nas drugi uvjeravaju da je stvaran. Posljedica toga je da počinjemo sumnjati u riječi i emocije te ih odjednom gledamo kao lažne. To izaziva prvotno veliku količinu frustracije jer nam nije dozvoljeno izraziti se kako osjećamo, a kasnije jednostavno odustanemo od uvjeravanja i stvaramo uloge koje odgovaraju drugima, ali najmanje nama. Sami se osjećamo lažnima jer ne živimo u skladu sa sustavom uvjerenja koji su iskonski u nama.

 

Kada odrastemo toliko smo već uvjetovani da princip nagrađivanja i kažnjavanja primjenjujemo na samima sebi. Jedan od načina kažnjavanja je uskraćivanje prilika zbog vjerovanja da nismo dovoljno dobri da ih ostvarimo do kraja ionako. Drugi je nepoštovanje samih sebe zbog čega dozvoljavamo drugima da nas ne poštuju. Miguel Ruiz kaže  da je granica zloupotrebe samih sebe upravo ista granica koju ćemo snositi od nekoga drugoga. Ako smatramo da nas netko zlostavlja manje nego što vjerujemo da zaslužujemo, dopustit ćemo (ili oprostiti) to zlostavljanje. Upravo zato je samopoštovanje i stavljanje sebe na prvo mjesto od ključne važnosti. Imamo potrebu da nas drugi poštuju i vole, a sami sebe ne volimo. Time tražimo ljubav kroz druge osobe kako bi nas nadopunile, ne shvaćajući koliko ljubavi imamo u sebi te istovremeno ocjenjujući i sumnjajući u razinu ljubavi od drugih. Čini se gotovo nemoguće da nas netko može voljeti te imamo potrebu to stalno preispitivati. Zbog toga se nikad ne prepuštamo ljubavi u potpunosti te ju ne proživljavamo kako bi istinski ona trebala biti proživljavana.

“Ljubav ne moramo opravdavati; ona postoji ili ne postoji.”

 

Što se događa kada razvijemo apsolutno poštovanje i ljubav prema sebi?

Prvo moramo razjasniti da ovdje ne govorimo o klasičnoj narcisoidnosti. Govorimo o ljubavi u pravom smislu riječi, a to je ona bez ega. Bilo u nama ili u našem odnosu s drugima. Ljubav se može proživljavati kroz razne emocije i na razne načine, ali u osnovi ona je motivirajuća i inspirirajuća. Sve ostalo, što je danas najčešće nažalost, jest oblik ega – posesivnost, potreba zbog osjećaja nepotpunosti, ovisnost… i kao takvo neodrživo. Ako ne dolazi do rasta ljudi u odnosu, onda se vrlo vjerojatno radi o obliku ega ili nepoštovanja (samih sebe).
Kada razvijemo poštovanje prema sebi koje ima ljubav kao bazu, onda nemamo razloga ne vjerovati da smo za nešto sposobni, onda ne dopuštamo da itko gazi po nama, bilo da se radi o stajanju na prste ili bacanju klavira na nas. U svakom trenu se osjećamo potpuni i time uklanjamo strah te si povećavamo šanse da privučemo što želimo, odnosno trebamo za daljnji rast. Rast intenzivira osjećaj sreće, a problemi iz osnove sreće postaju samo izazovi s kojima se lako hvatamo u koštac jer uviđamo da su manji nego što bi nas naš ego uvjerio.

U konačnici, sreća jest sve što tražimo. Ono što u osnovi cijeli život ganjamo jest osjećaj. Svaki osjećaj smo sposobni stvoriti u svakom trenutku. Oni su projekcija naše svjesnosti i čemu pridajemo fokus u toj svjesnosti. Kako bi život bio interesantniji postavljamo si razne ciljeve te vjerujemo da ćemo neku „potpunu sreću“ postići nakon ostvarenja tih ciljeva. Upravo ti ciljevi uvjetuju naš rast te su zbog toga oni dobri. Ali, problem leži u tome što smo zamijenili mjesta uzroku i posljedici. Sreću ne bi trebali tražiti iza ciljeva, već ju osvijestiti. Ona se skriva iza fokusa. A jedini način da ju nađete je da se fokusirate na sebe, odnosno u sebe. Kažu da za sreću nije potrebno ništa i ništa nije bliže istini. Smatramo da ju ne možemo stvoriti jer vjerujemo da ju nekako moramo stvoriti, dok ona leži samo iza fokusa. Fokusa oslobođenog misli koje stvaraju strah, pretpostavke i predrasude. Oslobođena je očekivanja, želje, potrebe.

Umjesto da ju očekujemo iza cilja, ako ju osvijestimo u sebi, ona će postati uzrok za sve daljnje uspjehe, a ne posljedica mukotrpnog rada do ciljeva. Sa srećom kao osnovom, problemi lako postaju izazovi, strah se transformira u uzbuđenje zbog novog iskustva, a ljubav se oslobađa potrebe i uvjeta.

 

Easier said than done.

Kao i uvijek. Ovakve stvari je uvijek potrebno opravdavati od cinizma. Ne vidjevši da upravo postupak micanja od cinizma uvjetuje jednostavan postupak prebacivanja fokusa, odnosno osvješćivanja. Ovo nije riječ s kojom se želim razbacivati. Osvješćivanje nečega jest proces koji možemo kontrolirati, za razliku od većine emocija, situacija i ljudi. Ono je prvi korak ka rastu, ali mora postojati želja za time. Ako ne postoji stvarna, istinska želja onda sve vježbe svijeta koje ovdje mogu navesti vam neće pomoći. Upravo zato i ne pišem o svim tim vježbama. Odlazim na uzrok, ne bavim se simptomima jer lijekove možete naći u puno drugih članaka – od meditacije do vizualizacije, mantranja, zahvalnosti, pomaganja, istraživanja, riskiranja, mijenjanja navika… Postoji ogroman broj alata i svi vam mogu biti korisni da dođete do kapi koja će se uliti u čašu – postupka osvješćivanja. Koja će kaos pretvoriti u red, poremetiti zakone entropije.

Nisam ni blizu rekao sve što sam htio i što smatram da je važno, ali rekao sam što je izašlo iz ovog procesa inspiracije. Zasada dovoljno. Nemojte mi vjerovati ili opovrgnite sve, nije mi bitno. Pozivam vas da isprobate jer kako klišejski kažu – nemate ništa za izgubiti, ali sve za dobiti. Ovako sam bar ja sebe uvjetovao, možda je vama potreban drukčiji put, ne znam. Ja samo pišem… jer tu se osjećam bez uloge, bez slojeva sumnje, sa sobom.

feel

Osvješćivanje kao sredstvo za kontrolu ega?

Iskreno, dosta  mi je izlika. Ne samo tuđih, i svojih. Kako kaže Eckhart Tolle – određuju nas naši stavovi i naše akcije. Posvjedočili smo kako su ljudi s teškom situacijom u djetinjstvu postigli ono što naš sustav smatra izvrsnim postignućem, ali i obrnuto. Posvjedočili smo isto tako kako su ljudi s teškom situacijom u djetinjstvu ostali i dalje u teškoj situaciji u starijoj dobi. Je li stvarno okolnost glavni faktor za čovjekov uspjeh? Naravno, situacija gradi karakter, ali samo o našim stavovima i akcijama ovisi postignuće.
U svijetu danas, postignuće je vezano za novac i moć, ali koliko je to zapravo bitno? Što je to zapravo što tražimo? Koliko dugo ćemo vjerovati da se emocija može kupiti, da je ona nešto izvan nas?  Vjerujete li mi da osjećaj do kojeg želite doći možete imati upravo sad?
Pogledajmo podrobnije stavove i akcije koje dovode jednoga do ljubavi prema životnim trenucima, a drugoga do zavisti i nemira.

Koliko smo uvjetovani? Zaista? Okrivljavanje okoline, politike, ljudi, vremena, situacije… Zar nije sreća stanje svijesti, a osmijeh još uvijek besplatan? Ali tako je prokleto gorko-slatko živjeti u patnji, ipak tu smo zajedno. Većina većine većinom se brine. Brige oko stvari koje bi se mogle desiti, a nikad neće. Brige oko stvari koje se jesu desile, kao da će ih to promijeniti. Brige oko stvari koje će se desiti, kao da će zbog toga nestati. Fokus odlazi na problem i ostaje na njemu, dok je „rješenje“ samo slaba jeka u pozadini hrabrosti.

Žrtva

Tako jaka riječ. Ne želimo priznati njeno prisvajanje, ali uživamo u njenom doticaju s drugima. Potreba za pažnjom prirodna je društvenim bićima, ali daleko pretjerana u kaosu emocija. Možda ako misle da nam gore ne može, svaki korak će biti mala pobjeda. No, možda volimo sažaljenje. Evo, žalim te, you win.
Zašto živimo u stanju konstantnog nemira? Što nam treba da napokon budemo sretni, zadovoljni sa svojim životom, s trenutnim stanjem? Uvijek nešto. Ali, zapravo ništa. Trebamo se probuditi, osvijestiti, uzeti ego pod kontrolu, umjesto da on kontrolira nas – što je nesvjesno stalna situacija. „Situacija“ je zanimljiv termin. Jer, što naš ego smatra da život predstavlja? – niz situacija, zar ne? Ali, on nas zavarava da su te situacije naš život. Uočavate li razliku?

U kojoj god se situaciji nalazili trenutno, shvatite da ona ne predstavlja vaš život. Emocija stvorena tom situacijom nije vaše oličenje. To je oličenje ega koji se hrani na tjeskobi i nezadovoljstvu. Apsolutno ste sposobni odijeliti se od emocije čistim postupkom osvješćivanja. Ako u trenutku žara emocije stanete i sagledate emociju kao nešto izvan vas, ako ju samo promatrate, ona će promijeniti svoje stanje. I u kvantnoj fizici, ukoliko je u eksperiment uključen promatrač, kvantna stanja se mijenjaju. Čista svijest mijenja okolnosti. Promotrite sadašnji trenutak, promotrite emociju, gledajte ju kao dio ega, a ego kao tijelo izvan vas. Nasmijte se egu i vizualno ga izbrišite. Ono što ostaje ste vi. Čista svijest bez tjeskobe, predrasuda, pretpostavki, straha, brige. Čisti osmijeh svjestan sadašnjeg trenutka. I to je ono što je važno, to je život.

To ste vi.

U apsolutnoj ste kontroli svega što vam se događa, uvijek imate izbor biranja emocije ako se samo odvojite od ega. U tom slučaju kontrolirate situaciju i stvarate iz nje najbolje za sebe.  Naravno, uvijek je lakše reći nego učiniti, ali kao i kod svake nove dobre navike – treba vremena. Vježbajte osvješćivanje u svakom trenutku kada nešto radite ili osjetite negativnu emociju. Budite prisutni. Što to znači?

Zaustavite tok misli jer misli su objekti prošlosti i budućnosti, budite ovdje i sada. To je najlakše učiniti ako se koncentrirate na dah, osvijestite situaciju u kojoj jeste i odvojite svaku negativnu emociju od nje, od ega. Zatim postanite svjesni prostora oko sebe, tog Ništavila koje omogućuje da sve postoji. Već znate i sami da svaki objekt koji postoji je 99% Ništavilo. Da objekte čine atomi poslagani u kristalnu rešetku koji su toliko mali da je gotovo sve što objekt čini prazan prostor. Promijenite perspektivu, poštujte Ništavilo jer  zbog njega sve postoji. Sve je u jednu ruku iluzija koja nam okupira životne situacije. Zatim postanite svjesni zvukova oko sebe, svakog auta vani, svake ptice, svakog vjetra. Ako slušate glazbu, analizirajte sve instrumente koje čujete, postanite promatrači. A potom, postanite svjesni Tišine. Tišina u kojoj se rađaju i umiru svi ti zvukovi, koja dopušta da postoje vibracije različitih frekvencija koje dopiru do naših slušnih organa. Postanite svjesni ostalih svojih osjetila – mirisa oko sebe, okusa svake hrane ili pića, svog tijela. Obratite pozornost kako majica dodiruje vaša leđa, hlače kako dodiruju noge. Ako stojite, obratite pozornost na noge koje dodiruju tlo, na ruke, na to je li vam hladno ili toplo. Budite u trenutku i promatrajte.

 

feel

 

Promatrajte ego kod različitih ljudi, njihov karakter za koji smatraju da su oni sami. Budite svjesni da u bilo kojoj reakciji, pogotovo onoj nabijenoj lošim emocijama, kod njih prevladava ego. Odijelite ego kod te osobe od te osobe. Ne zamjerajte, ne osuđujte, ne izazivajte. Ukoliko to činite, niste uspjeli kontrolirati svoj ego. U srži svega ne postoje negativnosti, postojimo mi koji smo svjesni iluzija, ali ih iskorištavamo samo za našu dobrobit i pozitivne emocije.

Postoji Istina, koja je daleko različita od ovoga na što smo naviknuti, što smo upoznali, što nam je nametnuto. Kada se kaže „Istina će vas osloboditi.“ shvatite da se ne govori o vašim lažima i istinama koje govorite jedni drugima. Riječ je o istini prisutnosti u trenutku koja nudi oslobođenje od svih iluzija i ega uz posljedicu buđenja. Stvarnost je sasvim drukčija i čeka vas otvorenih ruku.

Samo je postanite svjesni.

motion

In Motion filozofija

Nakon nešto kontempliranja o svom životu i u potrazi za brandom s kojim se želim predstaviti – izrodio se “In Motion”.

motion

Kada bih morao opisati svoju filozofiju življenja u 3 riječi to bi bile upravo ove koje ste mogli naći na  stranici:

FOOD 
MOVEMENT 
WORDS 

U ovome članku ulazim podrobnije u to tko sam ja i što te riječi za mene predstavljaju. No, upravo iz njih je nastao brand In Motion. Život je za mene iskustvo kontrasta, proživljavanje svega… Biti istovremeno promatrač i protagonist, jedno u dualnosti svemira. Život proživljavamo interakcijom, djelovanjem, emocijama.

Upravo su emocije ono što tražimo i od čega bježimo, ne shvaćajući često da je svako iskustvo emocija način rasta. Sam dizajn boli, bilo fizičke ili emotivne, jest tu da nas upozori da promijenimo smjer prije nego postane kobno. Da nema nje, ne bi maknuli ruku dovoljno brzo s vrućeg štednjaka, isto tako ne bi ni izvukli sebe iz nesnosnih situacija. Nažalost, ljudi su se naučili prilagođavati boli koristeći ju kao sredstvo samokažnjavanja zbog premalo samopoštovanja. Kao da smo u ovoj modernizaciji sav fokus stavili na materijalno, pokušavajući ga učiniti vrijednijim, i u procesu ga micali sa sebe – čineći sebe manje vrijednima. U svojoj empatiji spremni smo dati svu svoju ljubav drugima shvativši ju limitiranom te tako ostali u zabludi da je nema dovoljno za nas. Ljubav prema sebi, prihvaćanje sebe jest temelj iz kojeg učimo kako reagirati pravilno i pravovremeno na emotivnu bol.

Ovaj uvod je bio potreban kako bih objasnio zašto je cijeli spektar emocija potreban. Nužno potreban.
Filozofija konstantnog pozitivizma je opasna i može dovesti do velikih zabluda. Tu smo da proživimo sve, ali i da koristimo negativne emocije kao usmjerivač. One nisu ovdje da se u njima živi, iako se čini da je iz njih gotovo nemoguće izaći. Proces osvješćivanja je ključan u toj priči. Kao što je osvješćivanje vrućine na štednjaku pomoglo da ne ozlijedimo ruku još više, tako osvješćivanje situacije i emocije mijenja njeno kvantno stanje. Osvješćivanje može biti i trenutak za neke ljude i proces za druge. Kao navika – ono se vježba dok god ne postane dio nas. Ono preusmjerava fokus s boli na poštovanje prema sebi da tu bol ne dopustimo. Pokreće se iz uloge promatrača, a nastavlja u ulozi protagonista… što znači djelovanjem. Bez našeg djelovanja nema ni rezultata.

Kao osvješćivanje, tako vježbamo i samokontrolu, čime se nakon svakog djelovanja u novim situacijama osjećamo sve snažnije i samouvjerenije. Ako ne uključimo djelovanje, uloga promatrača ostaje zarobljena, što zna imati dva rezultata… jedan je da vjerujemo da se ne možemo izvući i borimo se s konstantnom tjeskobom, dok je drugi prosvjetljenje nakon što ljudi shvate da se u maksimumu straha – a najveći je upravo onaj od smrti – nije ništa dogodilo. Takve situacije su riskantne jer mogu učiniti i fizikalne promjene na organizmu, no u rijetkim slučajevima ljudi vide svijet drukčijim očima jer su osvjestili da su iz najgoreg izašli živi.

Prije nego ovo postane članak za sebe, vratimo se na to zašto su upravo ove tri riječi važne za mene.
Shvativši da su emocije ključni faktor našeg života, u glavi mi se vrtio jedan od dražih citata genijalnog Anthonyja Robbinsa:

 

“Emotion comes from motion.”

 

Kada imamo problem, odnosno manjak pozitivnih emocija u životu, najbolji način za aktivirati ih jest – pokretom. Robbins u svojim knjigama i predavanjima govori puno o ovom aspektu te raznim načinima kako to postići, što mi je osobno bilo od velike vrijednosti te vjerujem da će biti i vama, a otkrit ću vam ih kroz članke na ovoj stranici.
Zaista, pokret je riječ koja objedinjuje sve aspekte mog života jer omogućuje djelovanje kroz određeni flow. Bilo da se radi o tečnosti misli, kretanja preko prepreka ili onom u kreativnosti… jednostavno je integralan dio rasta, usavršavanja, mira, sreće.

 

“Resist nothing.”

 

Ne želim se bojati emocija, niti želim živjeti bez njih. Upravo zato želim biti In Motion.
U samom logu ove stranice možete vidjeti malu spiralu u obliku slova e – kao emotion. Spirale su za mene iskonski oblik dizajna svemira, to jest – nas. Nalaze se svugdje, od mikroskopskih do makroskopskih oblika i mogu nas naučiti više o životu nego sve škole zajedno. Dizajn i inteligencija prirode su nenadmašni, a upravo isti taj dizajn je oblikovan u nama. Odvojeni smo od prirode samo onoliko koliko se sami u to uvjerimo.

Na kraju, In Motion inicijali predstavljaju i moje vlastite inicijale, stoga osjećam da živim In Motion koliko i In Motion živi u meni.
Nadam se da će moje riječi sinkronizirati i s vašom vibracijom, a ako neće, u redu je. Tu smo prvenstveno da učimo jedni od drugih, zajedno rastemo u procesu i ponovno naučimo voljeti same sebe. Ne ustručavajte javiti se i podijeliti svoja iskustva i mišljenja. Vjerujem da zajedno možemo puno brže doći do više saznanja i time prije voditi kvalitetniji život.

Hvala vam.