Oznaka: egzistencijalnost

Koliko dobro poznaješ svoju sjenu?

„Čovjek ne postaje prosvijetljen zamišljajući figure svjetlosti, već osvjestivši tamu.“ – Carl Jung

Carl Jung je napravio brilijantnu dihotomiju ljudske psihe – persona i sjena.
Persona predstavlja masku koju nosimo pred drugima i koju prezentiramo svijetu. To je ono što želimo da drugi vide, predstava koju odigravamo. Persona je pomiješana te infuzirana našom osobnošću, ali ne predstavlja najistinitiju refleksiju nas samih – kako se ponašamo, kako razmišljamo i kako osjećamo kada smo s bližnjima ili u odsustvu svih.

Persona uvijek gradi odgovor na razvoj sjene te rastu zajedno kako bi se postiglo imaginarno stanje ekvilibrija u osobi. Drugim riječima, za svaki oblik represije mora se asimilirati sposobnost suočavanja s tom represijom. Na taj način persona kompenzira na drugom kraju spektra.

Sjena jest najosobniji dio nas. Ona simbolizira sve nepriznate, povrijeđene, loše tretirane, potisnute i prognane dijelove nas samih. To su dijelovi koji su bili potjerani u podsvijest i zaboravljeni, ali oni i dalje prebivaju u našem biću i interferiraju s našim životima. Razlozi zašto bi trebali proučiti našu sjenu detaljnije je prilično očit.

 

Što više ignoriramo našu sjenu to smo više skloni investirati u sliku o sebi, u našu personu. Već to bi trebala biti naša motivacija za istražiti najmračnije kuteve naše psihe, jer dok god to ne učinimo, nećemo zaista poznavati sebe. Drugi razlog jest da riskiramo izgubiti i zaboraviti tko zaista jesmo ako izaberemo ostati nesvjesni i nastavimo ignorirati što je ispod površine, jer samim time što to radimo postajemo preinvestirani u našu masku.
Postajemo investirani u iluzije perfekcionizma, sebičnih motiva i nezdravih razina narcisoidnosti. Kako bi sam Carl Jung rekao:

„Činjenica jest da ako osoba pokuša biti savršena iznad svojih mogućnosti, sjena se spušta u pakao i postaje vrag.“.

Jednom kada odbacimo svoju sjenu, ona počinje curiti iz nas bez da to primjećujemo. Ovo se zove psihološka projekcija i podrazumijeva negiranje nečega u nama do tako ekstremne točke u kojoj to vidimo kao nešto izvan nas.
Svi projektiramo na druge ljude i okolnosti, ali pitanje je – do kojeg stupnja.

 

Do kojeg stupnja težiš biti savršen/a?

Postoji točka u kojoj osoba postane toliko investirana u svoju masku da se počne u potpunosti ponašati kao zamjena za pravog sebe. Tada se otvori rupa u njihovoj psihi zbog koje postanu toliko fragmentirani i odvojeni od sebe da u potpunosti izgube kontrolu nad svojom sjenom. U toj točci projekcija postaje opasna jer se slika osobe počinje destruktivno nametati na okolinu.

Osoba počinje isključivati ljude oko sebe kao bića sa suprotnim vrijednostima, potrebama i granicama. Osoba  je tada sama sa sobom i ne prepoznaje to stanje kao disfunkcionalno. Osoba je tada nesposobna preuzeti odgovornost što ju neizbježno vodi ka manipulativnim radnjama koje uključuju  agresivno ponašanje, prebacivanje krivnje i postavljanje svih problema izvan sebe.
Istina je da vrag kojeg vide u drugima jest vrag koji se zapravo skriva u njima.

Ne želimo biti konzumirani svojom sjenom. Želimo ju osvijestiti. Integrirati ono što se rastavilo.
Taj proces osvještenja možemo odraditi na više načina, ali dio u osnovi treba uključiti kako se odnosimo prema svojoj okolini.

Promatraj kako  reagiraš na različite situacije i različite ljude te što privlačiš. Ali, ne promatraj samo kako si reagirao trenutno, poveži kako je određena reakcija potencijalno proizašla iz nečeg dubljeg iz prošlosti. Vidi situaciju kao da se već dogodila, ali prije par godina. Postoje bilijuni uzoraka koji čekaju biti otkriveni, ali poanta nije  u mahnitom razlaganju sjene dok ne nestane u potpunosti, već u znanju  da osvješćuješ onoliko koliko si sposoban/na izdržati. To čini putovanje vrijednim – jer svaki dan možeš izdržati više, rasti u svjesnosti i razumjeti više samog/samu sebe.

Drugi način da integriraš svoju sjenu jest da se otvoriš prema ranjivosti sa sobom i s bližnjima. Otvoriti se znači podići veo sa svih skrivenih motiva, slabosti, misli i osjećaja bespomoćnosti, duboke tuge, emocionalne diskonekcije i prihvatiti ih kao postojeće i realne. To nas stavlja na mjesto gdje se potpuno predajemo drugoj osobi  dok nam simultano omogućuje da se osjećamo snažno. I ne mislim to na egoističan način, jer samom ranjivosti zapravo strahovito validiramo našu sjenu i stoga maska refleksno otpadne. Instantno utjelovljujemo time više sebe, postajemo integrirani.

Postoji presudni faktor za naš rast i naš put prema integraciji i krije se, kako bi Allan Watts to rekao, u prepoznavanju „elementa nenadmašivog lukavstva“ u svima. U prepoznavanju da smo svi do određene mjere vragovi, prevaranti i manipulatori ovog svijeta i postepenom pomirenju s time. Ljudski je posjedovati takve osobine, a ako izaberemo svjesno ih negirati u drugima zato što smo „zasjepljeni svijetlošću“ onda negiramo isto u nama samima.

Stavi se u poziciju nekoga tko kontemplira o samoubojstvu i nekoga tko izvršava osvetoljubno ubojstvo. Možeš li pomiriti njihov neprikladan mindset i njihovo emocionalno stanje? Možeš li se pomiriti s činjenicom da bi ti bio/bila sposoban/na počiniti isti čin ako bi prolazio/la kroz identično iskustvo kao oni? Možeš li se toliko involvirati u samoubilačku ideju da bi ti se činilo mogućim da se ubiješ?

Ako svjesno izaberemo razumjeti ludilo koje se razvije u drugim ljudima, automatski ćemo razumjeti isto unutar sebe. I u tome je stvar. Znati što si potencijalno u mogućnosti napraviti i tada izabrati suprotno. Nema ograničenja u tome jer ne gušiš svoju sjenu kao što bi činio da to potiskuješ. Dopuštaš joj da diše i zbog toga će stvoriti prijateljski odnos s tobom.

Publik speaking

Tvrde korice

Moja knjiga ima tvrde korice, da zastraši, da odbije…
I prvih par poglavlja prazno je, prazno sa mnom sraslo je.
Dapače, većina mog bića – prazna je, tako lakše bivam.

Oni koji ne odustanu od okretanja stranica naći će
i poglavlje o mojim aspiracijama te da one graniče
s društveno nerealnim realizacijama.

Ali tješim se. … i revolucije su počele kao ideje malih potencijala.
Ali počele su s emocijama! Rasle s udruženjem snaga eksponencijalno
I rušile barijere svijesti k’o pjesnik egzistencijalnost.

Moja knjiga puna je didaskalija. Iako sam loš u izvođenju
dvije stvari istovremeno.  Prokleta je ova avlija
gdje umjesto rozih dalija rastu jal i jad.

Unutar granica vlastitog zatvora ugošćujem ljude različitih fabula,
Shvaćam… sam sam sazdan od straha njihovog.
Gladan iskustva hranim se koračajući tuđim stazama.

Moja knjiga nije samo moja, ona spoj je njegove agresije
i njenog bola. Ne… moja knjiga je najmanje moja.
lijepim priču na priču da izgubiš smjer toka.

Skrivam se u referencama koje ne vode nikuda,
još uvijek mi je 5 i igram se pikulama, ne zanima me svijet.
Sve boje koje trebam stoje unutar njih.

Tu sve je skrojeno tako da se, kad poželiš nemoguće,
negacija izgubi u prijevodu, kreacija u vremenu,
a ja… ja ugazim u nevolju.

U labirintu snova svi mi tražimo poluprazne stranice.
Listajući knjigu koja je najmanje moja otkrit ćeš tko sam
Jer ja sam on, ali i ona. Vječna borba između mržnje i bola.